''VIKEND-VJERNICI'' Ispis

 

Nedjelja, 01.05.2011.g.

 

Kako nam je vjera nepostojana! Često sam radi toga žalostan.


Malo, malo, Gospodin mi na moj put pošalje neku osobu u potrebi. Bilo da je to materijalna potreba, bilo neki obiteljski problem, bilo duhovno ''rastrganu'' osobu. U tim trenucima sam jako sretan, jer mogu ponovno SVJEDOČITI ZA GOSPODINA, GOVOREĆI DRUGIMA O ONOME ŠTO JE MENI GOSPODIN LIJEPOGA UČINIO, I ŠTO MU MOGU POMOĆI NOSITI KRIŽ NAŠIH GRIJEHA I POTREBA, POMAŽUĆI DRUGIMA.


I svi koji dođu u životne kušnje, SPREMNI SU OBEĆATI DA ĆE SVE UČINITI KAKO BI PREVLADALI SVOJE KUŠNJE. IĆI ĆE I NA MISE U CRKVU, I NA ISPOVIJEDI I PRIČESTI, I NA HODOČAŠĆA, I MOLIT ĆE SE. I SVE SE NADAJUĆI DA ČE IM SE PROBLEMI BRZO RIJEŠITI.


A sve im to i ja govorim. DA SE NE BOJE I DA OTVORE VRATA KRISTU. Da dođu u crkvu, na misu. I DA OBAVE TEMELJITU ISPOVIJED. Tu već nastaje prvi problem, možda i najveći za temeljitu promjenu života. TEMELJITA ISPOVJED.

Neki se ne mogu ispovjediti jer žive u grijehu kojega se nisu spremni riješiti. Vrlo su česti brakovi gdje je jedan od supružnika bio već crkveno vjenčan, rastavio se te ponovno civilno vjenčao s drugom osobom ili se uopće nisu vjenčali nego žive u vanbračnoj zajednici. TEŠKO IM JE TO SAMO TAKO REĆI, ALI VEĆ POČETAK TAKVOG ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA, ŽIVOTA U GRIJEHU, JAKO JE DOBRO TLO ZA DJELOVANJE ZLA I NJEGOVIH DEMONA.

Ali, i to se dadne nekako prevazići. Ne mogu na ispovijed i pričest, ali mogu na svaku misu, mogu tražiti i dobiti posebni blagoslov od svećenika na svakoj misi, mogu se puno moliti, mogu živjeti kreposno. DA, ŽIVJETI KREPOSNO. POMAGATI DRUGIMA, NE LAGATI, NE OGOVARATI, NE KRASTI, NE BITI NEUMJERENI, NE BITI SRDITI, NE MRZITI, I PUNO DRUGIH NE KOJE NAM JE GOSPODIN DAO U SVOJIM ZAPOVIJEDIMA. NO, MNOGI OD NJIH NE ŽIVE KREPOSNO.


ZATO JER NE VJERUJU U GOSPODINA, DA BI MU PREDALI SVOJ ŽIVOT U RUKE, DA IM ON UPRAVLJA NJIHOVIM ŽIVOTOM.


I dalje će radije živjeti po svojem, izvlačiti se na to da se ne mogu ispovjediti pa mogu i dalje griješiti. I dalje neće redovno ići na mise, barem nedjeljom, i dalje će lagati ljudima oko sebe, ogovarati ih, mrziti ih u ljutiti se na njih, itd., itd.


I TADA POSTAJEM JAKO ŽALOSTAN. TADA POSTAJEM JEDNIM MALIM DIJELOM SVJESTAN RAZLOGA ZAŠTO SE NAŠ GOSPODIN U GETSEMANSKOM VRTU ZNOJIO KRVAVIM ZNOJEM. JER JE BIO NEIZMJERNO, NEZAMISLIVO ŽALOSTAN. ZBOG LJUDSKIH GRIJEHA I NEVJERE.


I kod onih drugih, koji se mogu ispovjediti, skoro da je problem isti. Kažem im da neka idu na ispovijed, ako ne svojem župniku onda bilo kojem drugom, i neka mu ispovjede sve što ih muči. Sve laži, srditosti, ogovaranja, neopraštanja, neumjerenosti, lijenosti, uvrede, itd, itd. I tu već nastaje prvi problem. Kako nekome oprostiti koji ih uvrijedio ili povrijedio ili, što je još gore, to radi iz dana u dan. U obitelji, na poslu, u susjedstvu i svugdje drugdje. MNOGI SU ME ČUDNO POGLEDALI. VIDIO SAM IM U OČIMA NERAZUMIJEVANJE. DOŠLI SU MI SE POŽALITI NA NEKOGA ILI NEŠTO ŠTO IH ''LOMI I TRGA'', A JA SADA NJIMA KAŽEM DA BI PRVO ONI TREBALI OPROSTITI TOME I TOME PA DA TEK ONDA KRENU DALJE U SUSRET GOSPODINU. A OČEKIVALI SU DA BI GOSPODIN TREBAO NEKAKO TOGA DRUGOGA KAZNITI.


O KAKO SMO SEBIČNI I NEVJERNI! I OHOLI I LICEMJERNI. JA SE SVAKI PUT ISPOVJEDAM ZA OVE GRIJEHE JER IH SVJESNO ILI NESVJESNO ZNAM ČESTO ČINITI. ZLO ME STALNO VREBA I STALNO MI PODMEĆE. NO, ZATO JA VJERUJEM GOSPODINU, PREDAO SAM MU SVOJ ŽIVOT U RUKE I ČESTO IDEM NA ISPOVJEDI. JER ČESTO GRIJEŠIM. ČIM VIŠE VJERUJEM I ČIM VIŠE MI DADNE GOSPODIN SPOZNATI TIM VIŠE SPOZNAJEM SVOJU GRIJEŠNOST.


O, teško je oprostiti! Istina je to. Mnogi kažu, oprostiti da ali zaboraviti ne. Čak sam i ja prije, DOK NISAM SPOZNAO GOSPODINA, koristio ovu rečenicu. NE, NE I NE . AKO VJERUJEŠ U GOSPODINA, ONDA ČITAJ NJEGOVU RIJEČ I ZAPOVIJEDI. NIGDJE NEĆEŠ NAĆI DA JE ON TAKO NEŠTO REKAO I JEDNOM SVOJOM RIJEČJU. I oprostiti i zaboraviti.


ON JE TRAŽIO BEZUVJETNI OPROST TE JE IŠAO JOŠ I DALJE. DAO NAM JE ZAPOVIJED DA LJUBIMO SVOJE NEPRIJATELJE, DA LJUBIMO ONE KOJI NAS VRIJEĐAJU, PSUJU, ZLOSTAVLJAJU.


A MI SMO SAMO LJUDI. I SLABI SMO. A SLABI SMO SAMO ZATO JER NE VJERUJEMO GOSPODINU I NE ŽELIMO MU, BEZ IKAKOVOG STRAHA, PREDATI DA ON UPRAVLJA NAŠIM ŽIVOTOM. DA MI SAMO ČINIMO ŠTO MOŽEMO, PREMA SVOJIM DAROVIMA, A OSTALO ĆE ON. JER TO JE ŽIVOT PO GOSPODINU I SA GOSPODINOM.


I tada opet postajem žalostan. Jer ti dragi ljudi oko mene ŽELE SAMO GOSPODINA ONAKO KAKO IM NJIHOVO LJUDSKO POIMANJE ZADOVOLJAVA NJIHOVE POTREBE. KAO DA SU U DUĆANU. SADA JE MENI TEŠKO, IZMOLIM NEKU MOLITVU ILI ODEM NA MISU, TRAŽIM GOSPODINA DA MI RIJEŠI PROBLEM, I TO JE TO. A NE IDE TO TAKO. PA SE PONOVNO VRAĆAM SVEMU ONOME KAKO SAM ŽIVIO I PRIJE. KADA NISAM VJEROVAO I KADA NISAM PREDAO ŽIVOT GOSPODINU DA S NJIME UPRAVLJA.


Kada čovjek ne vjeruje da Gospodin može upravljati s njegovim životom, tada isključivo donosi odluke sam i sam upravlja svojim životom. Ne vjeruje, manje ili više nikome, i radi sve po svojem. Tako sam otprilike i ja. Ili oni koji su nesigurniji i lakovjerniji, sve vjeruju i rade kako im drugi ljudi kažu. I ZNA SE KUDA ĆE NAS TAKAV NAČIN ŽIVOTA DOVESTI. U RAZNE PROBLEME. I OBITELJSKE I POSLOVNE A OSOBITO OSOBNE. I SVE SE TO I MENI DOGODILO. NAJGORE OD SVEGA ŠTO JE TO PREMA VAN, PREMA MIŠLJENJU DRUGIH LJUDI, BILO SVE, MANJE ILI VIŠE, DOBRO. A BILO JE DALEKO OD DOBROGA.


I pitaju me ljudi da kako to mogu, kako se mogu tako ponašati, da mi je svejedno za budućnost, za posao, za materijalne stvari i da to neću moći dugo, da ću se jedanput morati pokrenuti.

Pa ljudi, JA DIŠEM PUNIM PLUĆIMA I ŽIVIM PUNOM SNAGOM. ŽIVIM ŽIVOT U CIJELOJ NJEGOVOJ PUNINI. U RADOSTI, U MIRU I ZADOVOLJSTVU. ALI PO GOSPODINU.


A kako? Vrlo lako. Kao prvo vjerujem da je Gospodin naš jedini Bog, da nas neizmjerno ljubi i da je za sve nas, pa tako i za mene, odredio naš životni put. AKO JE TAKO, A JE, ČEGA DA SE ONDA JA BOJIM.


Zatim, vjerujem i znam da Gospodin za svakoga od nas, PA TAKO I ZA MENE, ima neki zadatak i poslanje i ZBOG TOGA NAM JE DAO RAZNE DAROVE. SVAKOME DRUGAČIJE I SVAKOME U DRUGAČIJEM OBIMU. I ČIM MI JE GOSPODIN DAO RAZNE DAROVE, OD MENE OČEKUJE DA IH I KORISTIM, DA ČINIM S NJIMA U SVOJEM ŽIVOTU ŠTO MOGU. SEBI A POGOTOVO DRUGIMA OKO SEBE. NAJLJEPŠE JE SLUŽITI I POMAGATI DRUGIMA.


I mi ljudi, manje ili više, i to radimo. Kroz naš posao, kroz obaveze kod kuće ili u stanu, u svojoj društvenoj zajednici gdje živimo, u svojoj župi, itd. I sve je dobro dok tako ide.


No, Gospodin nas u jednom trenutku u životu želi kušati. NEKE, KAO MENE, KUŠNJAMA NAS ZOVE K SEBI, JER SMO MU OKRENULI LEĐA I KRENULI U PROPAST.

KOD DRUGIH, KOJI IMAJU NJEGOVU VJERU, ŽELI TU VJERU KUŠATI U VATRI PROBLEMA, ŽELEĆI IM VJERU UČVRSTITI I DIĆI JE NA VIŠI NIVO, KAKO BI, POSLIJE SVOJE SMRTI, LAKŠE UŠLI U NJEGOVO KRALJEVSTVO I VJEČNI ŽIVOT.


Netko ostane bez posla, neko oboli, dođu problemi u obitelji, s prijateljima i sl. TADA SE NAŠA VJERA KUŠA. ILI TADA NAS GOSPODIN ZOVE K SEBI.


A MI TADA, KAO I DO ONDA, MORAMO SAMO VJEROVATI U GOSPODINOVU LJUBAV I ČINITI ONO ŠTO MOŽEMO. NIŠTA VIŠE. SAMO ČINITI ŠTO MOŽEMO.

I ne trebamo se bojati da ćemo biti gladni ili žedni ili da nećemo imati gdje stanovati niti što obući. Za sve će se Gospodin pobrinuti. I NEĆE NAS ON KUŠATI PREKO NAŠE SNAGE. NIKADA NIKOGA NIJE PA NEĆE NI NAS. SAMO ONOLIKO KOLIKO MOŽEMO IZDRŽATI.


A svi oni koji ne vjeruju u Gospodina ili su ''vikend vjernici'', oni će i dalje raditi po svojem, svega će se bojati, za probleme će im biti krivi svi drugi ili čak i Gospodin, vrtjet će se u krugu iz kojeg neće moći van. BAR NE BEZ GOSPODINA. Puno ljudi sam takvih sreo i svi oni se čude zašto im se događaju neki problemi u životu.


GOSPODINE, NEMOJ NAPUSTITI TAKVE LJUDE. DAJ MI GOSPODINE RIJEČI KOJE ĆE DOPRIJETI DO NJIHOVE DUŠE I SRCA. DA SI TI JEDINI ONAJ PO KOJEM ĆE SE SPASITI. I DA TI MORAJU SAMO VJEROVATI I PREDATI ŽIVOT SVOJ U TVOJE RUKE.


ILI, KAKO NAM JE NAŠ BLAŽENIK, IVAN PAVAO II, REKAO:

''NE BOJTE SE. OTVORITE, ŠTOVIŠE, RASKRILITE VRATA KRISTU.''


POSLUŠAJMO  GA.  OTVORIMO  ŠIROM  VRATA  KRISTU.  NEKA  UĐE  U  NAŠE  ŽIVOTE  I  NEKA  UVIJEK  TU  OSTANE.


BLAGOSLOVLJEN TI, GOSPODINE ISUSE KRISTE, U VIJEKE VJEKOVA.