Iz knjige  ''ČUDESA  BOŽJEG  MILOSRĐA  Svjedočanstva iz života''

ISUS JE IZLIJEČIO MOJE SRCE

Imam 30 godina. Od dvadesete godine u stopu me prate životne

poteškoće. Prije pet godina moja je obitelj, nakon dugogodišnje bitke,

izgubila jedinog sina. Otac i majka su se tada gorljivo okrenuli Bogu.

Pokušavali su i mene dodatno približiti Njegovoj milosti, no nisam ih baš

doživljavala i njihovim pokušajima nisam pridavala veći značaj. Na svetu

sam misu odlazila povremeno, ponekad bih izmolila molitvu, i smatrala

sam da je taj moj doprinos sasvim dovoljan.

Kako je vrijeme prolazilo, počela sam biti gnjevna i razočarana: sobom,

životom, ljudima. Nakon dugogodišnjeg obrazovanja nikako nisam mogla

pronaći posao u struci, pa sam prihvatila posao koji, za malu plaću,

iziskuje svakodnevno stajanje, rad vikendima i praznicima. Ljudi su mi

znali dobaciti kako me žale jer radim u takvim uvjetima.

Počela sam se ljutiti zbog truda koji sam uložila u obrazovanje, i zbog

tragedije koja je zadesila upravo moju obitelj. Imala sam osjećaj da je

sve uloženo uzaludno i beskorisno, a ja osuđena na takav život do smrti.

Odjednom sam se počela preispitivati, i razmišljati o vječnosti i Isusovim

mukama.

Tada sam, sasvim slučajno (danas znam da ništa nije slučajno), na

jednome portalu naišla na obavijest o susretu u mome gradu, koji

predvodi gosp. Lončar. Odmah sam znala da moram otići, iako dotad

nisam čula za Kristofore. Zvala sam i članove svoje obitelji, ali nitko nije

imao vremena pa sam odlučila sama poći „u nepoznato“. Cijeli sam dan

bila uzbuđena očekujući početak susreta. Sjela sam u zadnji red, utopila

se u masi nepoznatih lica i prepustila se. Kada je gosp. Lončar završio s

predavanjima, počeo je moliti za prisutne. U jednom sam se trenutku,

kada sam čula koliko prisutnih boluje od teških bolesti, zasramila svojih

ogorčenja. Mislila sam u sebi: Pa neće gosp. Lončar reći da jedna prisutna

osoba ozdravlja od loših uvjeta rada kad ima toliko nezaposlenih.

Ipak, prepustila sam se. A kada sam čula koliko ljudi ozdravlja, počela

sam plakati. Suze su mi same tekle. Tada sam začula kako gosp. Lončar

kaže da Isus ozdravlja mlađu žensku osobu od osjećaja bespomoćnosti i

liječi njezino srce. Osjetila sam vrućinu, srce mi je počelo jako udarati i

znala sam da sam to ja. Osjećaji su se miješali: od radosti, nevjerice do

plača.

Tog sam dana shvatila da sam se pouzdavala u ljude, a ne u Isusa.

Moja duša bila je gladna njegove prisutnosti i milosti.

Počela sam redovito ići na svetu misu, svakodnevno moliti i čitati Sveto

pismo. Smirila sam se i opustila, što su primijetili i drugi; osjećaj

bespomoćnosti iščeznuo je, a svoje sam terete prepustila Njemu.

Sada živim u stalnoj prisutnosti i sjedinjenosti s Isusom Kristom.

Hvala Bogu što je poslao gosp. Lončara, velika hvala!!! (S. T.)