Moja  međugorska  ispovijed....

Stala sam u red koji mi je bio najbliži, nekako nasumice.

Malo sam se ogledala oko sebe i svugdje je bilo  otprilike

isto ljudi.

Čekala  sam u redu    ne  razmišljajući o ničem posebno.

Znala sam samo da se želim ispovjediti, da se očistim,

kako bih se opet mogla pričestiti.   Malo kasnije , došao

je  svećenik u susjednu, praznu ispovjedaonicu te je dio

ljudi  iz mojeg reda požurio tamo, da budu brže  gotovi.  Ja

sam nekako odlučila da se neću gurati, pa sam ostala  tu

gdje jesam.  Oko mene  neki su ljudi pričali, žamor stotine

glasova bio je dosta velik.

Pomislila  sam  na ono što sam nedavno negdje čula ili

pročitala,  nisam sigurna,  kako  je pravo čudo Međugorja

u tome  koliko  ljudi na jednom mjestu strpljivo u redu

čeka   satima na ispovijed , da bi sa sebe skinuli teret

grijeha,   i još  više  - kako svećenici u Međugorju s

nevjerojatnom strpljivošću  ispovijedaju pokajnike

satima,   po svakakvom vremenu, često  i na suncu i na

vjetru i na zimi...  U to sam se i sama  uvjerila te subote

navečer, za vrijeme i nakon večernje mise, dok je puhao

ledeni vjetar. Ljudi su se zamatali u debele  zimske  jakne

, kape  i kapuljače, neki su donijeli i deke iz  soba,   vani

na otvorenom prostoru,   jer je vjetar  prodirao do kosti,

a   neki su svećenici ispovijedali  sjedeći na klupama oko

crkve  , već  po potpunoj noći,  hladnoći, na tom vjetru,

jer su ispovjedaonice bile pune  !   O blagoslovljeni bili  !!!

I  kad mi je to došlo u misao, najednom sam osjetila

potrebu da se pomolim za svojeg ispovjednika.  Nisam

imala pojma tko je unutra, kome ću doći... ali sam počela

moliti zazive :Dođi  Duše  presveti, sa neba nas posjeti

zrakom svoje milosti...   za njega, i za sebe.  Za njega , da

ga Duh Sveti prodahne i nadahne da bude blag i strpljiv u

ispovijedi, i za mene da se iskreno ispovjedim.    I molila

sam tako ponavljajući, i Duhu Svetom, i Zdravomarije   a

red ispred mene se počeo pomicati.

Primijetila sam da uprosjeku  svaka  ispovijed ne traje

duže od svega nekolikominuta.  Nekako je i meni laknulo,

jer , eto, bit ću na vrijeme gotova, prije nego počne

krunica,   pa da stignem u  miru moliti. Osim toga, tu je i

moja kćer koja me čeka  negdje oko crkve, da  se ne

smrzne dotle  i da budemo skupa na krunici.   I dođem i ja

na  red.  Uđem , kleknem, prekrižim se , a  da svećenika

nisam pravo ni pogledala,  i  kad sam htjela  nešto izustiti,

u grlu me stisne.

Umjesto riječi krenule su suze...

U glavi mi je zašumjelo, jedva sam   progovorila.    Kad

sam   napokon uspjela izreći ono što me muči, osjetila

sam da me svećenik sluša s punom pažnjom, strpljivo. …

Bogu hvala !  Nakon kraće šutnje, počela su pitanja, a

poslije  savjeti.  Ostali smo u razgovoru....  Baš to mi   je

falilo, takva, ispovijed,  takav razgovor,  takva milost...    U

zadnje vrijeme me posebno muči jedan problem, jedna

kušnja, i ispovijedam se ,ali  sam u sebi nosila tihu

neispunjenu želju i potrebu  da se o tome malo dublje  i

temeljitije sa svećenikom porazgovaram.  I eto, po milosti

Majke Božje Međugorske, kraljice mira,  baš sam ovdje  to

doživjela  takvu  mogućnost, takvu milost....

Umjesto rutinske ispovijedi,  ostala sam unutra gotovo sat

vremena.   Nisam znala koliko je vremena  prošlo, ali kad

sam izašla  i pogledala na sat, bila sam šokirana. Kao da

mi je vrijeme stalo.

U jednom trenutku pomislila sam na ljude vani koji

čekaju, koji su se  vjerojatno kao i ja ponadali da će biti

za par minuta gotovi...  najprije mi je bilo žao  i osjetila

sam se malo kriva što  zadržavam red jer svatko od njih

isto ko i ja očekuje da dođe  na ispovijed,  ali sam odmah

zatim  pomislila  kako je ovo milosno  vrijeme, milosni

trenutak za mene   i da ne trebam  osjećati grižnju

savjesti nego naprotiv,  jer Bog je za mene   upravo sada

tu  i On je sretan da se mi  susrećemo, da sam došla  k

Njemu, i On mi baš sada  ovdje progovara po riječima

ovog  svećenika....

O kako sam bila sretna kad sam dobila odrješenje  !

Miješale su se suze sreće, uzdah olakšanja i spontani

smiješak.  Ka d  sam već bila na izlazu, prvi put sam

doživjela da mi svećenik veli  ove riječi  :  Čestitam  !

Odlična  ispovijed !!!  Molit ću za vas sutra  na jutarnjoj

misi! -  I on se nasmjehnuo.

Hvala vam, Bog  vas blagoslovio !- rekla sam i ja , i izašla.

O Bože, koja radost , koja sreća !   O  Bože  , hvala ti, hvala

ti !!  Majčice mila međugorska, hvala ti  !!!

Izašla sam van sa suzama, ali ovaj put sa suzama

radosnicama.    Nisam gledala ljude koji čekaju  u

redu.....   Cijelu tu večer bila sam pod  snažnim dojmom te

ispovijedi, svega  što mi je svećenik izrekao, koje savjete

mi je dao,  po  dojmom da mi je  sam Isus   preko njega

jasno progovorio....  Još sam puno, puno kasnije sabirala

dojmove,  pa i drugi dan, a naveče    u sobi , uzela  sam

jednu bilježnicu i u nju zapisala neke misli,   svećenikove

riječi, savjete....

O  Bože,   kako si velik !

O Bože, kako si dobar  !

Hvala ti Isuse,  hvala ti, hvala Ti....

Hvala Ti što me čistiš, što mi daješ  novu priliku,  što mi praštaš, što  me voliš...

Hvala Ti  Isuse,  1000 Ti puta hvala...tako sam sretna...

I pomozi  mi molim Te, pomozi mi molim Te, pomozi mi da

se držim odluka koje  sam donijela na toj ispovijedi,

pomozi  mi da  imam  uvijek  pred očima ono što je za

mene dobro, stvarno dobro  - a  to je Tvoja volja,  a ne

moje sebične želje ... pomozi mi  Isuse da ustrajem!

I  hvala ti za tog dobrog svećenika, hvala Ti što me

saslušao, savjetovao, hvala Ti što si ga nadahnuo da mi

veli baš one riječi koje  sam ja sad trebala čuti, hvala Ti

što  si mu  dao strpljenja   i mudrosti da mi govori ,

nadahnut Tvojim Duhom...Blagoslovi ga .....

Hvala Ti Isuse za sve dobre svećenike koji nas

ispovijedaju....

Blagoslovi ih 1000 puta !!!

Imam   i drugih   prekrasnih iskustava s ispovijedi....

podijeli ti ću s vama ovdje još  jedno, iskustvo s Marije

Bistrice...  u jednom razdoblju mogu života kad mi je bilo

posebno teško...   Ušla sam  u ispovjedaonicu samo sa

žarkom željom da sa sebe što prije skinem  teret grijeha,

ne sjećam se da li sam  s e pomolila  za ispovjednika ili ne

....  ali bila je to jedna predivna ispovijed, puna suza

kajanja,  dobrih  i blagih svećenikovih riječi, pitanja i

zatim savjeta...  ali ono što mi je posebno ostalo u

sjećanju je ovo :

IZMEĐU MOJIH RIJEČI I SUZA, U JEDNOM TRENUTKU

PODIGLA  SAM POGLED I POGLEDALA SVEČENIKA.  ONO

ŠTO SAM TADA VIDJELA NEĆU ZABORAVITI DO KRAJA

ŽIVOTA.

VIDJELA SAM ISUSA,  SRELA SAM ISUSOV POGLED !!.

IZ SVEĆENIKOVIH  OČIJU GLEDAO ME ISUS  !!

TOLIKA NEOPISIVA LJUBAV,  MIR, PRAŠTANJE,

STRPLJENJE, RAZUMIJEVANJE, SUOSJEĆANJE ....

JEDNOSTAVNO  LJUBAV !

SAM  ISUS ME POGLEDAO!!  BIO JE TO ISUSOV POGLED,

potpuno sam sigurna u to  !

POGLED NEOPISIVE LJUBAVI  !!!

Izašla sam van sa ispovijedi  s osjećajem neopisive sreće,

osjećajem da mogu letjeti, dok su mi suze mutile pogled...

Poslije sam od  silne sreće  zagrlila prijateljicu  koja je bila

sa mnom,  a kad sam joj pokušavala prepričati  i objasniti

što sam doživjela, jedva sam nalazila riječi.  Najsnažniji

dojam tog pogleda   bila  je  NEOPISIVA LJUBAV   koja me

prožela  i koju sam osjetila  do dna duše.    Samo silna

LJUBAV,  LJUBAV  I MIR.....  ne znam da li je svećenik toga

bio svjestan ili ne ,  ali kroz njegove oči   tada me

pogledao  Isus.....

Hvala Ti  Isuse,   hvala Ti  Isuse,  hvala Ti isuse,  toliko ti

hvala !!!

Kako si velik,    kako  si dobar, kako si predivan !!!

Hvala Ti  Isuse !!!''