ALZHAJMER Ispis

ALZHAJMER


Due Sveti, pomozi mi da Isus govori po meni u meni. Ti si

pokreta? svega to se doga?a po boanskoj sili i volji. Daj da

tvoji darovi postanu stvarnost u mom ivotu.


Do?i Due Sveti i ispuni me!


Do?i Due Sveti u moj um, da Te mogu razumjeti!


Do?i Due Sveti u moje ui, da mogu ?uti to mi govori!


Do?i Due Sveti na moje usne, da mogu propovijedati Isusa i

njegovo Evan?elje!


Do?i Due Sveti u moje srce kako bih mogla ljubiti, jer sam bez

tebe vrlo slaba i nita sam.


O bolesti Alzhajmer devedesetih godina gotovo da nisam znao nita, a

osim toga to se moe desiti drugom, a ne meni. Me?utim, kako je

uskoro ta bolest postala moja svakodnevica jer je moja majka oboljela od

nje, iz dananje perspektive vidim kako me dragi Bog, u svakom trenu

vodio kroz ta iskuenja i davao mi nepogreiva rjeenja.


Poput neke ivotne predstave i ovo divno iskustvo ivog Boga bilo je

podijeljeno u nekoliko Bogom vo?enih epizoda.


Kako sam doznao to je Alzajmer


Sura?uju?i s jednim kolegom iz Sarajeva, u kojem je tada bjesnio rat,

imao sam potrebu da se svakodnevno ?ujemo radi naeg posla. Pri tome

znam da sam ga jednu ve?er dobivao kod ku?e, a drugu ve?er na meni

nekom nepoznatom mjestu. Kako je u to vrijeme bilo potrebno pomagati

na bilo koji na?in tim ljudima da preive pakao u kojem su se nali, tako

sam i ja upitao njega da li mu mogu ikako pomo?i. On je vrlo brzo

odgovorio da mu treba foto?elija i neka sirena s akumulatorom. Ba sam

se iznenadio u tom trenutku, pomalo neuobi?ajenoj molbi jer sam

o?ekivao neku elju kojom se brani egzistencija. On mi u tom trenutku

otkrije tajnu zbog ?ega izbiva iz svoga doma svaku drugu ve?er i zbog

?ega mu je potrebna ova oprema. Naime, kae da njegova majka boluje

od Alzhajmera i da on sa sestrom svaku drugu no? izmjenjuje deurstvo.

Kako mora biti, takore?i budan, ?itavu no?, zbog neplaniranih maj?inih

bu?enja, jako bi ga spasila foto?elija koja bi ga na vrijeme razbudila u

fotelji ako bi se majka dizala. Tada, ne znaju?i da ?e to biti uskoro i moja

glavna preokupacija, ja doznam sve o toj bolesti, njene faze, a u njemu

kasnije dobijem najiskrenijeg prijatelja u savjetima kako se njeguje

voljeno bi?e.


I moja mama ima Alzajmer


Jedno ve?er moja ena i ja vozimo moju mamu do njenog stana u

Travnom gdje je bio sklop nekoliko istih nebodera. Zaustavljamo se, kao i

uvijek, na istoj stanici i tada odjednom primje?ujemo da se mama uputila

prema drugom neboderu. U jednom trenutku, u meni je zavladao potpuni

strah. to bi bilo da nismo, sasvim slu?ajno, to primijetili. Dodue ona je i

do tada imala svoje male znakove demencije ali mi smo se na to

privikavali jer su nam stalna ponavljanja istih pri?a bila poznata i kod

drugih starijih ljudi. Ali ovo je sasvim druga pri?a. Ubrzo mi se upalio

alarm i shvatio sam da sam pred maj?inom bole?u na koju me je ve?

Bog pripremio i darovao mi tri ene koje su se pojavile u svakoj fazi ove

maj?ine bolesti.



Prva potreba za njegom - gospo?a Ana


Mi ivimo u Stenjevcu, a mama u Travnom. Kako ja nisam voza?, to je za

ovu bolest kao ivot u dva grada. Po?injemo razvijati logistiku oko nabave

jer za nju novac nije imao nikakvu vrijednost. Me?utim, usprkos punom

friideru, uvi?amo da pomalo prestaju funkcije kuhanja i vjetine

hranjenja. I tada, jednog dana kada sam bio na ianju kod svoje

frizerke, odjednom ?ujem njenu alopojku kako joj je majka hiperaktivna i

ne zna kuda ?e sa sobom. ?itav dan uzgaja neke vrtove oko svojeg

stana. Tada joj ja uzvratim: Blago tebi i istog trenutka osjetim da mi Bog

alje znak za prvu enu koja ?e brinuti o mojoj majci. Da sve bude jo

nevjerojatnije, doznam da njena mama ivi u prizemlju istog nebodera

kao i moja mama. Sve je brzo dogovoreno i moja mama je dobila

svakodnevno skuhane obroke za koje sam dobivao redovne izvjetaje

kako ih je ispo?etka sama uzimala, a kasnije bila nahranjena od gospo?e

Ane. To je trajalo 3 mjeseca i ja po?injem dobivati signale da ?e uskoro

trebati i netko tko ?e provoditi vie vremena uz nju.


Gospo?a Jelena iz Sarajeva


Jednu ve?er koju sam provodio s prijateljem koji je proveo rat u Sarajevu

i poznavao puno ljudi koji su izbjegli u Zagreb, po?injem pri?u kako bi bilo

dobro da se raspita postoji li kakva ena koja trai smjetaj, a da je

voljna uz njegovati moju mamu. I onda, idu?eg dana javlja mi prijatelj

da mu je u posjeti prijateljica, via medicinska sestra, koja, i ne znaju?i

moju potrebu, upravo to trai. I to da vam kaem, u trenu je dolo do

dogovora i po?inje ivot moje majke s Jelenom. Neto tako toplo i brino

samo Bog moe poslati. U ovoj fazi bolesti, Jelena postaje njena glavna

ljubav i sigurnost, a osim mene ve? pomalo po?inje zaboravljati moju

enu i ?etiri svoje unuke za koje bi samo koji mjesec ranije i ivot dala.

Bolest je iz dana u dan napredovala, mijenjala maj?inu osobnost i bez

obzira na svu panju Jelene, ja po?injem shva?ati da dolazi faza kada

netko mora uz majku biti svih 24 sata. Tada kre?em u potragu za tim

rjeenjem i shva?am da za tu bolest nije postojala za mene prihvatljiva

skrb. Po?injem biti tjeskoban, jer tada, da se preivi trebalo je poslu

posve?ivati ?itavog sebe, a ja imam pred sobom sje?anje na svog

prijatelja iz Sarajeva, koji je zadnje godine, zajedno sa sestrom, proveo

uz majku tu fazu bolesti. Tada takvog pacijenta moe njegovati samo

netko najblii ili netko Bogom darovan, a to sam ja u slijede?oj epizodi i

dobio.


Moja sestra Vjera


Obiao sam sve privatne domove i bez obzira na cijenu nigdje nisam

naao zadovoljavaju?e rjeenje. Tada dobijem poticaj da uzmem

telefonske brojeve svih samostana ?asnih sestara. I kao danas, sje?am

se, bilo ih je oko dvadesetak. Poziv po poziv, moja nada ruila se kao kula

od karata. Tu sam dodue dobivao toplije odgovore zato mi ne mogu

iza?i u susret. Ostao mi je zadnji broj i tako, reda radi, idem nazvati i

?ujem glas s druge strane ice, koji moju molbu odjednom ?uje i trai sve

vie informacija od mene. Ne mogu vjerovati, a taj moj an?eo sa druge

strane ice, sestra Vjera, bazilijanka iz Krievca, kae: ''Ja ?u uzeti tvoju

majku.'' ok, nevjerica. I danas, ona mi kae da u tom trenutku nije ona

donosila odluku nego netko puno snaniji od nje. Jer u domu, pored

dvadesetak starica, ovo je bilo prvi puta da je doao netko s

Alzhajmerom.


Ne ele?i vjerovati na ovom daru s neba, uvjerim sestru Vjeru da ipak

dobro razmisli i prije kona?ne odluke do?e vidjeti moju majku i da joj ja

ne?u zamjeriti ako tada odustane. Taj dan bio je 15.10, mamin ro?endan

i ona se zbog upale nalazila u bolnici. Kako sam htio, prije nego to

dovedem sestru Vjeru, da nas moja mama do?eka ure?ena, poslao sam

moju najstariju k?er da je spremi. I u tom trenutku, kada smo doli u

bolesni?ku sobu, zati?em moju k?er s majkom koja se, neposredno prije

toga, sva jako zaprljala. Nije mogao biti straniji prizor. Sestra Vjera ju je

pogledala i rekla: Ja nju uzimam. Kada sam je, u nevjerici, upitao, kako

to da kada je vidjela mamu u takvom stanju ipak tako odlu?ila, ona je

izjavila: ''Tko nije trebao rame za pomo? ne zna ga pruiti.''


I tada po?inju 4 godine najtee faze bolesti, ali ?etiri godine gdje je moja

mama iz dana u dan dobivala takvu njegu i ljubav koju ja sa svim

novcem ovoga svijeta ne bih mogao platiti. I onda spoznam da upravo

daruju?i mi sva ova iskustva, u ovoj bolesti, Bog mi otvara ljubav prema

majci koju sigurno ne bih nikad tako duboko doivio, ive?i onako

otu?eni jedan od drugog. Sve ono to je moja majka proivjela, s mojom i

danas najdraom sestrom na svijetu, bilo je ispunjeno velikom ljubavlju,

a ja sam bio proet osje?ajima ljubavi i zahvalnosti, i tada sam

spoznavao da me je u toj bolesti vodio i uistinu cijelo vrijeme pratio moj

nebeski Otac.


Izdvojiti ?u jo jedan detalj koji mi se najsnanije urezao u sje?anje. Moja

sestra Vjera ba je, kao da je najblia, stvorila u meni mir i sigurnost da

moja mama ima najbolju njegu, dok jednog predve?erja kada me je

pozvala i rekla da uz svu panju i lije?ni?ku skrb, mora re?i da tu ve?er

pourim u Krievce i donesem maminu pogrebnu opremu jer je pitanje

posljednjeg trenutka. Tada dolazim i sjedam do majke i po?inje moja

najdua ali i najsretnija no?. Naime u tekom hropcu majka mi je, uz vrlo

teko disanje, primila ruku. Iz minute u minutu i iz sata u sat, njen stisak

bio je sve topliji, a hropac preao u mirno disanje. U tri sata ujutro,

shvatio sam da je Bog, kroz moju prisutnost, majku vratio u ive i Bog mi

je darovao jo jednu godinu ivljenja uz majku.

Majka mi je svojom bole?u darovala sestru s kojom i danas dijelim sve

ivotne radosti i tuge.