| ALZHAJMER |
|
|
ALZHAJMER
Duše Sveti, pomozi mi da Isus govori po meni u meni. Ti si pokreta? svega što se doga?a po božanskoj sili i volji. Daj da tvoji darovi postanu stvarnost u mom životu.
Do?i Duše Sveti i ispuni me!
Do?i Duše Sveti u moj um, da Te mogu razumjeti!
Do?i Duše Sveti u moje uši, da mogu ?uti što mi govoriš!
Do?i Duše Sveti na moje usne, da mogu propovijedati Isusa i njegovo Evan?elje!
Do?i Duše Sveti u moje srce kako bih mogla ljubiti, jer sam bez tebe vrlo slaba i ništa sam.
O bolesti Alzhajmer devedesetih godina gotovo da nisam znao ništa, a osim toga to se može desiti drugom, a ne meni. Me?utim, kako je uskoro ta bolest postala moja svakodnevica jer je moja majka oboljela od nje, iz današnje perspektive vidim kako me dragi Bog, u svakom trenu vodio kroz ta iskušenja i davao mi nepogrešiva rješenja.
Poput neke životne predstave i ovo divno iskustvo živog Boga bilo je podijeljeno u nekoliko Bogom vo?enih epizoda.
Kako sam doznao što je Alzajmer
Sura?uju?i s jednim kolegom iz Sarajeva, u kojem je tada bjesnio rat, imao sam potrebu da se svakodnevno ?ujemo radi našeg posla. Pri tome znam da sam ga jednu ve?er dobivao kod ku?e, a drugu ve?er na meni nekom nepoznatom mjestu. Kako je u to vrijeme bilo potrebno pomagati na bilo koji na?in tim ljudima da prežive pakao u kojem su se našli, tako sam i ja upitao njega da li mu mogu ikako pomo?i. On je vrlo brzo odgovorio da mu treba foto?elija i neka sirena s akumulatorom. Baš sam se iznenadio u tom trenutku, pomalo neuobi?ajenoj molbi jer sam o?ekivao neku želju kojom se brani egzistencija. On mi u tom trenutku otkrije tajnu zbog ?ega izbiva iz svoga doma svaku drugu ve?er i zbog ?ega mu je potrebna ova oprema. Naime, kaže da njegova majka boluje od Alzhajmera i da on sa sestrom svaku drugu no? izmjenjuje dežurstvo. Kako mora biti, takore?i budan, ?itavu no?, zbog neplaniranih maj?inih bu?enja, jako bi ga spasila foto?elija koja bi ga na vrijeme razbudila u fotelji ako bi se majka dizala. Tada, ne znaju?i da ?e to biti uskoro i moja glavna preokupacija, ja doznam sve o toj bolesti, njene faze, a u njemu kasnije dobijem najiskrenijeg prijatelja u savjetima kako se njeguje voljeno bi?e.
I moja mama ima Alzajmer
Jedno ve?er moja žena i ja vozimo moju mamu do njenog stana u Travnom gdje je bio sklop nekoliko istih nebodera. Zaustavljamo se, kao i uvijek, na istoj stanici i tada odjednom primje?ujemo da se mama uputila prema drugom neboderu. U jednom trenutku, u meni je zavladao potpuni strah. Što bi bilo da nismo, sasvim slu?ajno, to primijetili. Doduše ona je i do tada imala svoje male znakove demencije ali mi smo se na to privikavali jer su nam stalna ponavljanja istih pri?a bila poznata i kod drugih starijih ljudi. Ali ovo je sasvim druga pri?a. Ubrzo mi se upalio alarm i shvatio sam da sam pred maj?inom boleš?u na koju me je ve? Bog pripremio i darovao mi tri žene koje su se pojavile u svakoj fazi ove maj?ine bolesti.
Prva potreba za njegom - gospo?a Ana
Mi živimo u Stenjevcu, a mama u Travnom. Kako ja nisam voza?, to je za ovu bolest kao život u dva grada. Po?injemo razvijati logistiku oko nabave jer za nju novac nije imao nikakvu vrijednost. Me?utim, usprkos punom frižideru, uvi?amo da pomalo prestaju funkcije kuhanja i vještine hranjenja. I tada, jednog dana kada sam bio na šišanju kod svoje frizerke, odjednom ?ujem njenu žalopojku kako joj je majka hiperaktivna i ne zna kuda ?e sa sobom. ?itav dan uzgaja neke vrtove oko svojeg stana. Tada joj ja uzvratim: Blago tebi i istog trenutka osjetim da mi Bog šalje znak za prvu ženu koja ?e brinuti o mojoj majci. Da sve bude još nevjerojatnije, doznam da njena mama živi u prizemlju istog nebodera kao i moja mama. Sve je brzo dogovoreno i moja mama je dobila svakodnevno skuhane obroke za koje sam dobivao redovne izvještaje kako ih je ispo?etka sama uzimala, a kasnije bila nahranjena od gospo?e Ane. To je trajalo 3 mjeseca i ja po?injem dobivati signale da ?e uskoro trebati i netko tko ?e provoditi više vremena uz nju.
Gospo?a Jelena iz Sarajeva
Jednu ve?er koju sam provodio s prijateljem koji je proveo rat u Sarajevu i poznavao puno ljudi koji su izbjegli u Zagreb, po?injem pri?u kako bi bilo dobro da se raspita postoji li kakva žena koja traži smještaj, a da je voljna uz njegovati moju mamu. I onda, idu?eg dana javlja mi prijatelj da mu je u posjeti prijateljica, viša medicinska sestra, koja, i ne znaju?i moju potrebu, upravo to traži. I što da vam kažem, u trenu je došlo do dogovora i po?inje život moje majke s Jelenom. Nešto tako toplo i brižno samo Bog može poslati. U ovoj fazi bolesti, Jelena postaje njena glavna ljubav i sigurnost, a osim mene ve? pomalo po?inje zaboravljati moju ženu i ?etiri svoje unuke za koje bi samo koji mjesec ranije i život dala. Bolest je iz dana u dan napredovala, mijenjala maj?inu osobnost i bez obzira na svu pažnju Jelene, ja po?injem shva?ati da dolazi faza kada netko mora uz majku biti svih 24 sata. Tada kre?em u potragu za tim rješenjem i shva?am da za tu bolest nije postojala za mene prihvatljiva skrb. Po?injem biti tjeskoban, jer tada, da se preživi trebalo je poslu posve?ivati ?itavog sebe, a ja imam pred sobom sje?anje na svog prijatelja iz Sarajeva, koji je zadnje godine, zajedno sa sestrom, proveo uz majku tu fazu bolesti. Tada takvog pacijenta može njegovati samo netko najbliži ili netko Bogom darovan, a to sam ja u slijede?oj epizodi i dobio.
Moja sestra Vjera
Obišao sam sve privatne domove i bez obzira na cijenu nigdje nisam našao zadovoljavaju?e rješenje. Tada dobijem poticaj da uzmem telefonske brojeve svih samostana ?asnih sestara. I kao danas, sje?am se, bilo ih je oko dvadesetak. Poziv po poziv, moja nada rušila se kao kula od karata. Tu sam doduše dobivao toplije odgovore zašto mi ne mogu iza?i u susret. Ostao mi je zadnji broj i tako, reda radi, idem nazvati i ?ujem glas s druge strane žice, koji moju molbu odjednom ?uje i traži sve više informacija od mene. Ne mogu vjerovati, a taj moj an?eo sa druge strane žice, sestra Vjera, bazilijanka iz Križevca, kaže: ''Ja ?u uzeti tvoju majku.'' Šok, nevjerica. I danas, ona mi kaže da u tom trenutku nije ona donosila odluku nego netko puno snažniji od nje. Jer u domu, pored dvadesetak starica, ovo je bilo prvi puta da je došao netko s Alzhajmerom.
Ne žele?i vjerovati na ovom daru s neba, uvjerim sestru Vjeru da ipak dobro razmisli i prije kona?ne odluke do?e vidjeti moju majku i da joj ja ne?u zamjeriti ako tada odustane. Taj dan bio je 15.10, mamin ro?endan i ona se zbog upale nalazila u bolnici. Kako sam htio, prije nego što dovedem sestru Vjeru, da nas moja mama do?eka ure?ena, poslao sam moju najstariju k?er da je spremi. I u tom trenutku, kada smo došli u bolesni?ku sobu, zati?em moju k?er s majkom koja se, neposredno prije toga, sva jako zaprljala. Nije mogao biti strašniji prizor. Sestra Vjera ju je pogledala i rekla: Ja nju uzimam. Kada sam je, u nevjerici, upitao, kako to da kada je vidjela mamu u takvom stanju ipak tako odlu?ila, ona je izjavila: ''Tko nije trebao rame za pomo? ne zna ga pružiti.''
I tada po?inju 4 godine najteže faze bolesti, ali ?etiri godine gdje je moja mama iz dana u dan dobivala takvu njegu i ljubav koju ja sa svim novcem ovoga svijeta ne bih mogao platiti. I onda spoznam da upravo daruju?i mi sva ova iskustva, u ovoj bolesti, Bog mi otvara ljubav prema majci koju sigurno ne bih nikad tako duboko doživio, žive?i onako otu?eni jedan od drugog. Sve ono što je moja majka proživjela, s mojom i danas najdražom sestrom na svijetu, bilo je ispunjeno velikom ljubavlju, a ja sam bio prožet osje?ajima ljubavi i zahvalnosti, i tada sam spoznavao da me je u toj bolesti vodio i uistinu cijelo vrijeme pratio moj nebeski Otac.
Izdvojiti ?u još jedan detalj koji mi se najsnažnije urezao u sje?anje. Moja sestra Vjera baš je, kao da je najbliža, stvorila u meni mir i sigurnost da moja mama ima najbolju njegu, dok jednog predve?erja kada me je pozvala i rekla da uz svu pažnju i lije?ni?ku skrb, mora re?i da tu ve?er požurim u Križevce i donesem maminu pogrebnu opremu jer je pitanje posljednjeg trenutka. Tada dolazim i sjedam do majke i po?inje moja najduža ali i najsretnija no?. Naime u teškom hropcu majka mi je, uz vrlo teško disanje, primila ruku. Iz minute u minutu i iz sata u sat, njen stisak bio je sve topliji, a hropac prešao u mirno disanje. U tri sata ujutro, shvatio sam da je Bog, kroz moju prisutnost, majku vratio u žive i Bog mi je darovao još jednu godinu življenja uz majku.
Majka mi je svojom boleš?u darovala sestru s kojom i danas dijelim sve životne radosti i tuge.
|