|
ro?ena sam u katoli?koj obitelji, koja se nazivala katoli?kom
vie zbog tradicije, nego to je to bila.
u djetinjstvu je baka bila zaduena za vjersko
obrazovanje. nau?ila me je osnovne molitve i objasnila mi
da postoji Bog. Bog koji nas je stvorio, koji nas voli, ali koji
je istovremeno okrutan i kanjava. usadila je u mene strah
od takvog Boga.
moji roditelji nisu bili religiozni, ali mene su upisali na
vjeronauk, i "obavili" sve to se "mora" - pri?est, krizmu...
tek u viim razredima osnovne vjerou?iteljica mi je malo
pribliila vjeru, nevjerojatno koliko malo poticaja je bilo
potrebno da me neto privu?e Bogu, a istovremeno su me
druge stvari s lako?om odvra?ale od Njega.
u srednjoj koli sam se priklju?ila zboru mladih u naoj upi.
vie mi se svidjelo pjevanje, manje mi se svi?alo to smo
morali svake nedjelje pjevati ba na sv. misi. ali sve do
upisa fakulteta i odlaska od roditeljskog doma ipak nisam
bila toliko daleko koliko se to moe biti.
studentski ivot u Zagrebu nudi svata, vrlo lako je zalutati.
prve dvije godine sam jo nekako plivala u svemu tome, ali
kasnije... proivjela sam jedno "teko" razdoblje, koje je
bilo teko samo u mojoj glavi. realno, problema nije bilo,
osim onih koje sam imala sama sa sobom. sve vie sam se
udaljavala od vjere, moja razmiljanja o Njemu bila su blie
nekakvom new ageu. vjerovala sam da postoji netko ili
neto tko dri svijet u aci, tko upravlja svime. obzirom na
vrstu studija, bilo je nemogu?e ne shva?ati da svime
upravlja neka via, nama nepojmljiva inteligencija.
ali moja razmiljanja su otila predaleko od kr?anskog
vjerovanja.
duboko u sebi osje?ala sam da polagano tonem, da mi
neto u ivotu nedostaje, ali nisam znala to. ivot mi je bio
poprili?no isprazan - puno sam izlazila, za to mi je bilo
potrebno malo vie novaca nego za dotadanji studentski
ivot. stipendija i ono to su mi moji slali nije vie bilo
dovoljno, pa sam po danu radila kojekakve studentske
poslove, da bih mogla po no?i izlaziti. tulumarilo se, i radilo
sve to ide uz te tulume - izme?u ostalog puno pilo, i
natezalo sa suprotnim spolom po mra?nim kutovima.
traila sam zadovoljtinu u beskrajnim provodima, mislila
da mogu zadrati taj trenutak lane euforije dok
polupijana pleem uz trete?u glazbu. svako idu?e jutro bilo
je jo mu?nije od prethodnog, s jo vie mamurluka, i jo
vie onog osje?aja ispraznosti ivota. nisam bila zadovoljna
sama sa sobom, odlu?ila sam prona?i ono to mi je
nedostajalo, a da nisam ni sama znala to mi to toliko
nedostaje.
nekako sam osje?ala da mi u ivotu nedostaje ljubavi.
?ekala sam svog princa na bijelom konju koji ?e do?i i
"okrenuti taj ringipil u mojoj glavi". kada je naiao netko
tko me je duboko iznutra uzdrmao, bila sam iznena?ena
to se radi o osobi koja je sve suprotno od onog ideala koji
sam si u glavi zamislila. nikako se nije uklapao u okvire koje
sam sama postavila. svejedno, osje?aj ljubavi nadvladao je
sve, i ja sam odlu?ila prihvatiti sve "nedostatke", zamiriti,
duboko udahnuti i uploviti punim jedrima u tu vezu...
bila sam jako zaljubljena, do te mjere da nisam vidjela u
kakvu situaciju sam se uvalila. ostala trudna bez diplome, s
nekoliko ispita do kraja. bez vlastitih primanja. bez krova
nad glavom. s de?kom koji je bio jo nesvjestan ivota i svih
obaveza koje nosi roditeljstvo, od moralnih, financijskih, do
onih najbanalnijih poput hranjenja, presvla?enja, kupanja
djeteta, bu?enja u sred no?i i svega to ide zajedno s tim.
u trudno?i su nastupile komplikacije, skoro cijelu trudno?u
sam preleala kod roditelja. porod je bio jako teak, minute
su nas dijelile od smrti, spasili su nas hitnim carskim rezom.
i ba kada smo pomislili da je ono najgore iza nas, jer smo
izvukli ivu glavu, dijete je tu, mogu ga kona?no zagrliti,
uslijedio je novi ok - bebini zdravstveni problemi, prva
operacija s mjesec i pol njegovog ivota, i zatim jo njih 9
do tre?eg ro?endana. stalni boravci u bolnicama,
?ekaonicama, stalna strepnja od ishoda, stalno i?ekivanje
novih komplikacija...
bila sam shrvana. nisam se snala u svemu tome. nisam
mogla prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. u meni je
zavladao nemir, ali i tuga.
brak nam je bio u rasulu, komunikacija jako loa, snali su
nas svi mogu?i problemi koji mogu sna?i jedan bra?ni par.
ljubav kao da je nestajala. ponekad mi se ?inilo kao da je
nije ni bilo.
financijski smo bili jako loe. jo uvijek bez krova nad
glavom. suprug ostao bez posla, ja se nisam mogla
natjerati zavriti fax. pitala sam se - ?emu, kad ionako radi
jdeteta ne mogu raditi. tko bi me primio na posao, da bih
mogla stalno biti na bolovanju.
povukla sam se u sebe, patio je i drutveni ivot.
negdje u trenutku kada sam pomislila da gore zbilja ne
moe biti, i odlu?ila se prepustiti depresiji jer nisam vie
imala snage za dalje, osjetila sam da bih trebala po?eti
moliti. ali nisam znala kako. molila sam, a molitva mi je bila
isprazna, kao i moj ivot koji mi se tada ?inio praznijim
nego ikada. svejedno sam odlu?ila moliti, i priklju?ila sam se
jednom malom lancu molitve, u kojem nas nekoliko moli
svaki dan po jednu deseticu krunice, za sve nae nakane.
tada nisam shva?ala, ali vjerujem da me je upravo ta
molitva dovela tu gdje sam sada. usmjerila me je na prava
mjesta.
jednog dana, nakon mjesec, dva molitve, jedna prijateljica
je pozvala mene i supruga na misu za ozdravljenje fra Ive
Pavi?a, koja se odravala u Hrv. Tiini.
sama pomisao na to mi je bila odbojna, jer sam ve? ranije
?ula za "tog fra Ivu", jednom davno i pogledala snimku na
youtubeu, ?ula kako ljudi mole u jezicima i prestraila se
toga. suprug je zagrizao, i molio me je da idem s njim. nai
odnosi bili su ve? dugo potpuno poreme?eni, i nisam htjela
da se stvore novi problemi, pa sam, njemu za volju,
odlu?ila i?i. dijete smo ostavili mojoj mami na ?uvanje, koja
je bila nezadovoljna to idemo, jer je tih dana padao snijeg
i njegova visina dosezala je nekih pola metra.
putem se u autobusu molila krunica. u isto vrijeme
pokuavala sam na papiri? napisati nakanu s kojom idem.
taj papiri? sam planirala ubaciti u koaricu, koju fra Ivo
jednom tjedno pregledava, ?ita nakane i moli. nisam znala
to bih napisala. olovka mi je drhtala u ruci. razmiljala sam
o sebi i o svom ivotu, i nisam nala nijedan segment u
kojem nije bilo problema. ?inilo se kao da sve ide nizbrdo.
rekla sam u sebi "Boe, ja vie ne mogu ovako, ne znam
dalje, nemam snage, nemam ni volje. od sada Ti vodi". na
papiri? sam napisala "Isuse, predajem ti sve, cijeli moj
ivot u Tvoje ruke". suze su krenule, nisam ih mogla
zaustaviti.
prije molitve i mise, fra Ivo je govorio o Krtenju u Duhu
Svetom. nisam znala to je to, o ?emu on to govori. na
kraju je rekao neka do?e blie 5 ili 6 ljudi, koji znaju o
?emu se radi, koji su moda pro?itali njegovu knjigu i
spremni su to doivjeti.
ja sam se pokuavala probiti u red za ispovijed, prvu nakon
dvije godine. ali gomila je nahrupila, i nekako sam se nala
u blizini oltara. nisam eljela biti me?u onima na koje fra
Ivo polae ruke, ali nekako sam se nala upravo u prvom
redu, i on je zna?ajno pogledao u mene i pokazao da
do?em blie.
gledala sam kako polae ruke na ljude, i kako oni "padaju".
pomislila sam u sebi - ma ja sigurno ne?u pasti kao oni. njih
je povelo to nekakvo raspoloenje, euforija, moda su
psihi?ki malo labilniji. ja nisam ba tako labilna, prola sam
svata, mene ne?e sruit jedno polaganje ruku. dvojica
koji su "hvatali" ljude pokazali su mi gdje da stanem, fra
Ivo je priao, a ja sam samo utonula.
"pala" sam, a nisam pala. nisam osje?ala gravitaciju.
suprug mi je kasnije opisao da je to izgledalo kao da se
svije?a sruila. nala sam se na podu, potpuno nepomi?na.
?ula sam oko sebe pjesmu i molitvu, ali nekako kao u
daljini. u meni je odjednom nastao mir, onaj neopisivi,
Boanski mir. ustala sam i vratila se na mjesto.
za vrijeme molitve otklinjanja osjetila sam snaan udarac u
trbuh, i ponovo pala. po?ela sam osje?ati Boga, Njegovu
prisutnost, i ljubav. osjetila sam kao da me doslovno grli,
kao da me nosi, tjei, govori mi da me voli, da me nije
zaboravio, i da ?e sve biti u redu. po?ela sam
nekontrolirano plakati, jecati, nisam se mogla zaustaviti.
bilo mi je malo ?ak i neugodno to tako na glas pla?em, ali
kada bih pokuavala prestati, guilo me je, i moralo je
nekako iza?i van. zatim radost, ona prava, istinska. ne
euforija (dobro sam znala to je euforija) nego ba
radost.
od toga trenutka, kao da mi se sve razbistrilo. shvatila sam
da je Bog iv. jo kako iv. i da je tu. da je ogromna
Njegova ljubav. u trenu mi se vratilo sve to sam jo davno
u?ila na vjeronauku, stvari su sjedale na svoje mjesto.
po?ela sam redovno i?i na sv. misu, ispovijed i pri?est.
po?ela sam doslovno gutati vjersku literaturu.
milijun pitanja u mojoj glavi dobivalo je tako jasne
odgovore, stvari koje su mi godinama bile neshvatljive
sada su postale kristalno bistre.
rekla bih da sam tog dana, 11.02.2012., dobila dar vjere.
u jednom trenutku po?ela sam vjerovati, i vie nitko i nita
me nije moglo pokolebati.
ja sam se promijenila iznutra. rekla bih da sam se vratila
doslovno obnovljena, ozdravljena. nestao je osje?aj tuge,
osje?aj promaenosti ivota. nestale su beskona?ne brige
. kona?no sam se mogla odmoriti i naspavati. dobila sam
unutarnji mir. okolnosti se nisu promijenile, problemi su i
dalje ostali, ali ja se s njima sasvim druga?ije nosim.
Bog mi je dao snagu za dalje. osje?ala sam da je napravio
upravo ono to sam Ga zamolila - po?eo je voditi me kroz
ivot, uzeo je uzde da se ja mogu malo odmoriti od svega.
beskrajno Mu hvala na tome
nakon tog doga?aja, poeljela sam obaviti jednu pravu,
iskrenu ispovijed, jer mi se ?inilo da nijedna ispovijed prije
toga nije bila takva.
napravila sam ispit savjesti, pripremala se, otila i
ispovijedala se. osjetila sam neopisivo olakanje, ali
istovremeno sam poeljela i napraviti ivotnu ispovijed. do
tada nisam ni znala da je to mogu?e obaviti. me?utim,
nikako nisam mogla prona?i priliku.
na Cvjetnu nedjelju zaspala sam na jutarnju misu. bila sam
u gostima, u jednom selu kod Velike Gorice u kojem je misa
bila samo ta jutarnja u maloj kapelici. bilo mi je ba ao,
po?ela me je gristi savjest to sam si dozvolila da ju
propustim.
odlu?ila sam oti?i vlakom do Zagreba, volim oti?i u crkvu Sv.
Kria u Sigetu (idem tamo povremeno na posljednje
utorke), me?utim, nisam imala dobru vezu kako bih mogla
do?i doma na vrijeme i spremiti dijete u krevet. traila sam
na internetu crkvu koja bi bila negdje u centru, i koja bi
imala misu u 17 sati, kako bih mogla uloviti ve?ernji vlak. i
odlu?ila sam oti?i u baziliku Srca Isusova u Palmoti?evoj.
Zagreb poznajem poprili?no dobro, snalazim se sasvim ok,
ali ne znam to?ne nazive ulica u centru. a nisam se sjetila
ranije pogledati kartu da vidim gdje bi ta crkva otprilike
mogla biti. odlu?ila sam malo proetati od Glavnog
kolodvora prema trgu, i tamo pitati, jer sam nekako
zamislila da bi ta crkva bila blie trgu. u me?uvremenu sam
molila da, kada se ve? tako dogodilo da moram u Zg na
misu, da barem obavim jednu valjanu ispovijed.
me?utim, vlak je kasnio, pa sam odlu?ila putem prema trgu
zaustaviti nekoga na ulici i pitati koja ulica je Palmoti?eva.
nikoga nije bilo na ulicama, sve pusto. po?ela sam moliti
Duha Svetoga da mi pokae put, da mi da neki znak.
ali neka mi da znak tako da ja povjerujem da je to znak,
jer ipak, ja sam znanstvenica, i teko mi je povjerovati u
?uda, iako sam ih ve? doivjela na svojoj koi.
prelazila sam semafor kod Zrinjevca, potpuno nesvjesna
da sam zapravo blizu svog odredita, i da se polagano od
njega udaljavam. na semaforu je bilo crveno, pogledala
sam u desno, gdje je bilo zeleno, i kao da mi je to svjetlo
govorilo "hajde, skreni tu i nastavi u tom smjeru, ovom
ulicom desno".
odlu?ila sam posluati taj unutarnji glas, i istovremeno se
smijala samoj sebi to sluam te glasove. zatim mi je
zabljesnuo prometni znak obaveznog skretanja u desno.
pomislila sam - ma ti nisi normalna, misli da Bog tebi tu
alje nekakve znakove, tko si ti Njemu da on tebe tako
usmjerava. skrenula sam pogled, i opet je zabljesnuo taj
znak na drugoj strani ceste, a u meni je unutarnji glas
govorio "tu sad opet skreni desno". dola sam do tog
raskrija, skrenula desno, i pred sobom ugledala crkvu.
nasmijala sam se sama sebi, i tome to sam molila Boga da
me tu dovede, a skoro se dogodilo da Ga nisam posluala.
ula sam u crkvu sva van sebe, jer za mene je to bilo pravo
malo ?udo, nesvjesna da ?u uskoro opet doivjeti jedno
?udo.
ugledala sam na lijevoj strani red za ispovijed, od samo
nekoliko ljudi. i ba sam bila sretna to ?u obaviti ispovijed.
red nije bio velik, mislila sam da bih mogla biti i gotova prije
pri?esti.
me?utim, red se jako sporo pomicao. misa je trajala dosta
dugo, ?ak je i zavrila, a ja sam jo uvijek stajala u redu.
osvrnula sam se okolo i shvatila da postoje jo dva reda, i
pomislila se premjestiti jer tamo ide puno bre. ali gospo?a
iza mene je ba u tom trenutku apnula "moda se radi o
nekom posebnom sve?eniku kada se ovdje tako dugo
?eka". i odlu?ila sam ostati tu gdje jesam.
ula sam u ispovjedaonicu, kleknula, i ispovijed je zapo?ela
sasvim "normalno" kao i svaka druga. kada sam izrekla
grijehe, sve?enik me je pitao "je li to sve?". rekla sam da
se nadam da je, ali nisam sigurna jer sam na proloj
ispovijedi tako zaboravila re?i neke stvari. on je samo
rekao "sada ?emo mi sve iskopati".
prvo mi je rekao neke stvari koje su me zaprepastile.
nisam mu rekla koliko dugo sam u braku, on je znao to?no
koliko, znao je da smo prije braka ivjeli nevjen?ano iako
mu to nisam rekla. jo kada je rekao da imamo jedno
muko dijete, bila sam oku, kako je to sve mogao znati?
nakon iznoenja tih ?injenica, po?elo je kopanje po mojoj
dui. i zbilja je iznio na povrinu sve ono to je bilo
godinama duboko zakopano, pogodio je sr svega, moju
glavnu slabost, izvor iz kojeg proizlazi ve?ina mojih grijeha.
dirnuo je moju najbolniju to?ku, koje do tada nisam bila ni
svjesna.
izala sam duboko potresena, zdrmao je svaki najmanji
djeli? mene, i usmjerio me u pravom smjeru. kao da je
netko u mrklom mraku odjednom upalio svjetlo. neopisivo
iskustvo, mjerljivo s pravim pravcatim ?udom.
sva ta iskustva su me duboko promijenila.
vie nisam mogla zamisliti dan bez molitve. ali tu su krenuli
problemi, pogotovo kod molitve krunice.
doivljavala sam razne kunje. krunice su mi se raspadale
u rukama, nekad i po nekoliko puta na dan. ?im bih po?ela
moliti, osje?ala sam neku prisutnost u sobi. krenula bi
hladno?a, i trnci po tijelu, osjetila sam kao da me netko
gleda. ?ula sam razne zvukove, od laganih lupkanja do
nekakve rune galame, i to me je sve poprili?no zaplailo.
skoro sam odustala od moljenja krunice.
ponekad bih mislila da moda umiljam, jer sam molila
uglavnom nave?er. jednom sam tako odlu?ila moliti dok
smo bili u vlaku, u sred dana, i dogodilo mi se isto. bilo mi je
jako hladno, bacila sam svoju i suprugovu jaknu na sebe.
dok su on i dijete bili lagano obu?eni i nije im bilo nimalo
hladno, ja sam drhtala, zubi su mi cvokotali. u mene se
uvukao nemir, strah.
sre?om, nisam odustajala od molitve. po?ela sam moliti
svaki dan molitvu "U Ime Isusovo", i s vremenom, kunje
su nestale.
sada, ponekad dok molim, tako?er osjetim ne?iju
prisutnost, osjetim trnce po tijelu, vidim svjetlucave iskrice
u zraku, ali nema onog osje?aja hladno?e, nema straha,
nemira, samo blaeni mir. prestala sam obra?ati panju na
te pojave, i smetnji vie nema.
nastavila sam i?i na karizmatske duhovne obnove kad god
sam imala priliku. jednom sam tako u Sigetu na
posljednjem utorku stajala pored de?ka koji je molio u
jezicima.
sjetila sam se kako sam se bojala toga, jer mi je djelovalo
nekako nepoznato i zastrauju?e, i nasmijala se samoj sebi
to sam tako razmiljala. pomislila sam kako bi bilo lijepo
da i ja imam taj dar. u tom trenutku, dok sam molila, vilica
mi se uko?ila i po?ela nekako tresti, jezik mi je postao vru? i
nekako se saplitao dok sam molila. a molila sam s posebnim
arom, brzinom kao nikada do tad, kao da sam htjela
izgovoriti to vie molitvi.
molila sam za ljude za koje sam gotovo zaboravila da
postoje, i ina?e ih se nikada ne bih sjetila.
nisam znala to se doga?a, tek kasnije sam shvatila da
sam dobila taj prekrasni dar.
u po?etku je zvu?alo smijeno, kao afri?ki jezik u onom
filmu "Bogovi su pali na tjeme", pomijeano s klingonskim.
zatim su krenuli slogovi "barararar...", a tek nakon
nekoliko tjedana prve rije?i.
nedavno sam bila u Sloveniji, na duhovnoj obnovi oca
Jamesa Manjackala. rekao nam je da poloimo ruku na
osobu s nae lijeve strane i molimo za nju. ja sam poloila
ruku na rame jednog ?ovjeka, i po?ela moliti u jezicima.
odjednom sam osjetila kako mi kroz ruku prolazi kao neka
topla struja. pomislila sam da mi je to moda od vratne
kraljenice, ina?e imam problema s njom i trnu mi prsti na
rukama, me?utim, nije to bio taj bolan osje?aj, nego neki
skroz ugodni, topli trnci. malo sam odmaknula ruku i
prestalo je. kada sam ju opet vratila na rame, opet sam to
osjetila.
jo sada ne znam o ?emu se radilo, ali volim vjerovati da je
to bilo djelovanje Duha Svetoga, koji je usliao moju
molitvu za tog ?ovjeka, posluio se sa mnom kao
sredstvom da djeluje na njega. ja nisam znala ni to molim,
ni to se doga?a, ali osje?aj je svejedno bio predivan.
nakon toga, u jednom trenutku molitva u jezicima prerasla
je pjevanje. pjevala sam kao nikad do tad, nekakvim
visokim tonovima, potpuno svjesna da ja sama nikada ne
bih mogla proizvesti te zvukove, tako lijepo oblikovane.
ina?e ne znam tako pjevati, ali ?esto sam znala poeljeti da
mogu slaviti Boga nekom lijepom pjesmom. i On mi je to
omogu?io.
bilo je tu jo mnogo toga, ali to su ve? privatne stvari koje
ne mogu ovako javno napisati. Bog se odjednom upleo u
moj ivot i po?eo slagati komadi?e koje ja sama nisam
znala sloiti. zapravo, nije se "odjednom" upleo.
upleten je On oduvijek, samo Mu ja nisam dozvoljavala da
mi pomogne.
kockice se polagano slau, ve? sad se vidi da On ?ini sve
kako bih ja bila sretna. ponekad se dogodi da mi pofali
povjerenje u Njega, ponekad moje misli odu u nekom
krivom smjeru, ponekad podlegnem kunjama koje su
postale sve manje o?ite, i sve suptilnije i podmuklije.
ali kasnije shvatim da On to?no zna u kojoj mjeri treba
dozirati ono to mi daje, i to?no zna trenutak kada neto
trebam od Njega primiti.
za uzvrat ne o?ekuje nita drugo nego da Mu se
prepustim.
kako je divan taj na Bog, tko ne bi poelio pjevati Mu do
vijeka.''
EVO, TO JE SVE OD NJE.
MENI PREKRASNO.
BOE, HVALA TI NA TOJ SESTRI U VJERI I NA DUHU
SVETOM KOJEGA JOJ ALJE U OBILJU.
NEKA JU TVOJ DUH SVETI I DALJE VODI, JA?A,
NADAHNJUJE I ISPUNJUJE DA TE MOE SVIMA
SVJEDO?ITI.
I SMILUJ SE NJEZINOJ OBITELJI.
|
Sadraj 
