|
rođena sam u katoličkoj obitelji, koja se nazivala katoličkom
više zbog tradicije, nego što je to bila.
u djetinjstvu je baka bila zadužena za vjersko
obrazovanje. naučila me je osnovne molitve i objasnila mi
da postoji Bog. Bog koji nas je stvorio, koji nas voli, ali koji
je istovremeno okrutan i kažnjava. usadila je u mene strah
od takvog Boga.
moji roditelji nisu bili religiozni, ali mene su upisali na
vjeronauk, i "obavili" sve što se "mora" - pričest, krizmu...
tek u višim razredima osnovne vjeroučiteljica mi je malo
približila vjeru, nevjerojatno koliko malo poticaja je bilo
potrebno da me nešto privuče Bogu, a istovremeno su me
druge stvari s lakoćom odvraćale od Njega.
u srednjoj školi sam se priključila zboru mladih u našoj župi.
više mi se svidjelo pjevanje, manje mi se sviđalo što smo
morali svake nedjelje pjevati baš na sv. misi. ali sve do
upisa fakulteta i odlaska od roditeljskog doma ipak nisam
bila toliko daleko koliko se to može biti.
studentski život u Zagrebu nudi svašta, vrlo lako je zalutati.
prve dvije godine sam još nekako plivala u svemu tome, ali
kasnije... proživjela sam jedno "teško" razdoblje, koje je
bilo teško samo u mojoj glavi. realno, problema nije bilo,
osim onih koje sam imala sama sa sobom. sve više sam se
udaljavala od vjere, moja razmišljanja o Njemu bila su bliže
nekakvom new ageu. vjerovala sam da postoji netko ili
nešto tko drži svijet u šaci, tko upravlja svime. obzirom na
vrstu studija, bilo je nemoguće ne shvaćati da svime
upravlja neka viša, nama nepojmljiva inteligencija.
ali moja razmišljanja su otišla predaleko od kršćanskog
vjerovanja.
duboko u sebi osjećala sam da polagano tonem, da mi
nešto u životu nedostaje, ali nisam znala što. život mi je bio
poprilično isprazan - puno sam izlazila, za što mi je bilo
potrebno malo više novaca nego za dotadašnji studentski
život. stipendija i ono što su mi moji slali nije više bilo
dovoljno, pa sam po danu radila kojekakve studentske
poslove, da bih mogla po noći izlaziti. tulumarilo se, i radilo
sve što ide uz te tulume - između ostalog puno pilo, i
natezalo sa suprotnim spolom po mračnim kutovima.
tražila sam zadovoljštinu u beskrajnim provodima, mislila
da mogu zadržati taj trenutak lažne euforije dok
polupijana plešem uz trešteću glazbu. svako iduće jutro bilo
je još mučnije od prethodnog, s još više mamurluka, i još
više onog osjećaja ispraznosti života. nisam bila zadovoljna
sama sa sobom, odlučila sam pronaći ono što mi je
nedostajalo, a da nisam ni sama znala što mi to toliko
nedostaje.
nekako sam osjećala da mi u životu nedostaje ljubavi.
čekala sam svog princa na bijelom konju koji će doći i
"okrenuti taj ringišpil u mojoj glavi". kada je naišao netko
tko me je duboko iznutra uzdrmao, bila sam iznenađena
što se radi o osobi koja je sve suprotno od onog ideala koji
sam si u glavi zamislila. nikako se nije uklapao u okvire koje
sam sama postavila. svejedno, osjećaj ljubavi nadvladao je
sve, i ja sam odlučila prihvatiti sve "nedostatke", zažmiriti,
duboko udahnuti i uploviti punim jedrima u tu vezu...
bila sam jako zaljubljena, do te mjere da nisam vidjela u
kakvu situaciju sam se uvalila. ostala trudna bez diplome, s
nekoliko ispita do kraja. bez vlastitih primanja. bez krova
nad glavom. s dečkom koji je bio još nesvjestan života i svih
obaveza koje nosi roditeljstvo, od moralnih, financijskih, do
onih najbanalnijih poput hranjenja, presvlačenja, kupanja
djeteta, buđenja u sred noći i svega što ide zajedno s tim.
u trudnoći su nastupile komplikacije, skoro cijelu trudnoću
sam preležala kod roditelja. porod je bio jako težak, minute
su nas dijelile od smrti, spasili su nas hitnim carskim rezom.
i baš kada smo pomislili da je ono najgore iza nas, jer smo
izvukli živu glavu, dijete je tu, mogu ga konačno zagrliti,
uslijedio je novi šok - bebini zdravstveni problemi, prva
operacija s mjesec i pol njegovog života, i zatim još njih 9
do trećeg rođendana. stalni boravci u bolnicama,
čekaonicama, stalna strepnja od ishoda, stalno iščekivanje
novih komplikacija...
bila sam shrvana. nisam se snašla u svemu tome. nisam
mogla prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. u meni je
zavladao nemir, ali i tuga.
brak nam je bio u rasulu, komunikacija jako loša, snašli su
nas svi mogući problemi koji mogu snaći jedan bračni par.
ljubav kao da je nestajala. ponekad mi se činilo kao da je
nije ni bilo.
financijski smo bili jako loše. još uvijek bez krova nad
glavom. suprug ostao bez posla, ja se nisam mogla
natjerati završiti fax. pitala sam se - čemu, kad ionako radi
jdeteta ne mogu raditi. tko bi me primio na posao, da bih
mogla stalno biti na bolovanju.
povukla sam se u sebe, patio je i društveni život.
negdje u trenutku kada sam pomislila da gore zbilja ne
može biti, i odlučila se prepustiti depresiji jer nisam više
imala snage za dalje, osjetila sam da bih trebala početi
moliti. ali nisam znala kako. molila sam, a molitva mi je bila
isprazna, kao i moj život koji mi se tada činio praznijim
nego ikada. svejedno sam odlučila moliti, i priključila sam se
jednom malom lancu molitve, u kojem nas nekoliko moli
svaki dan po jednu deseticu krunice, za sve naše nakane.
tada nisam shvaćala, ali vjerujem da me je upravo ta
molitva dovela tu gdje sam sada. usmjerila me je na prava
mjesta.
jednog dana, nakon mjesec, dva molitve, jedna prijateljica
je pozvala mene i supruga na misu za ozdravljenje fra Ive
Pavića, koja se održavala u Hrv. Tišini.
sama pomisao na to mi je bila odbojna, jer sam već ranije
čula za "tog fra Ivu", jednom davno i pogledala snimku na
youtubeu, čula kako ljudi mole u jezicima i prestrašila se
toga. suprug je zagrizao, i molio me je da idem s njim. naši
odnosi bili su već dugo potpuno poremećeni, i nisam htjela
da se stvore novi problemi, pa sam, njemu za volju,
odlučila ići. dijete smo ostavili mojoj mami na čuvanje, koja
je bila nezadovoljna što idemo, jer je tih dana padao snijeg
i njegova visina dosezala je nekih pola metra.
putem se u autobusu molila krunica. u isto vrijeme
pokušavala sam na papirić napisati nakanu s kojom idem.
taj papirić sam planirala ubaciti u košaricu, koju fra Ivo
jednom tjedno pregledava, čita nakane i moli. nisam znala
što bih napisala. olovka mi je drhtala u ruci. razmišljala sam
o sebi i o svom životu, i nisam našla nijedan segment u
kojem nije bilo problema. činilo se kao da sve ide nizbrdo.
rekla sam u sebi "Bože, ja više ne mogu ovako, ne znam
dalje, nemam snage, nemam ni volje. od sada Ti vodi". na
papirić sam napisala "Isuse, predajem ti sve, cijeli moj
život u Tvoje ruke". suze su krenule, nisam ih mogla
zaustaviti.
prije molitve i mise, fra Ivo je govorio o Krštenju u Duhu
Svetom. nisam znala što je to, o čemu on to govori. na
kraju je rekao neka dođe bliže 5 ili 6 ljudi, koji znaju o
čemu se radi, koji su možda pročitali njegovu knjigu i
spremni su to doživjeti.
ja sam se pokušavala probiti u red za ispovijed, prvu nakon
dvije godine. ali gomila je nahrupila, i nekako sam se našla
u blizini oltara. nisam željela biti među onima na koje fra
Ivo polaže ruke, ali nekako sam se našla upravo u prvom
redu, i on je značajno pogledao u mene i pokazao da
dođem bliže.
gledala sam kako polaže ruke na ljude, i kako oni "padaju".
pomislila sam u sebi - ma ja sigurno neću pasti kao oni. njih
je povelo to nekakvo raspoloženje, euforija, možda su
psihički malo labilniji. ja nisam baš tako labilna, prošla sam
svašta, mene neće srušit jedno polaganje ruku. dvojica
koji su "hvatali" ljude pokazali su mi gdje da stanem, fra
Ivo je prišao, a ja sam samo utonula.
"pala" sam, a nisam pala. nisam osjećala gravitaciju.
suprug mi je kasnije opisao da je to izgledalo kao da se
svijeća srušila. našla sam se na podu, potpuno nepomična.
čula sam oko sebe pjesmu i molitvu, ali nekako kao u
daljini. u meni je odjednom nastao mir, onaj neopisivi,
Božanski mir. ustala sam i vratila se na mjesto.
za vrijeme molitve otklinjanja osjetila sam snažan udarac u
trbuh, i ponovo pala. počela sam osjećati Boga, Njegovu
prisutnost, i ljubav. osjetila sam kao da me doslovno grli,
kao da me nosi, tješi, govori mi da me voli, da me nije
zaboravio, i da će sve biti u redu. počela sam
nekontrolirano plakati, jecati, nisam se mogla zaustaviti.
bilo mi je malo čak i neugodno što tako na glas plačem, ali
kada bih pokušavala prestati, gušilo me je, i moralo je
nekako izaći van. zatim radost, ona prava, istinska. ne
euforija (dobro sam znala što je euforija) nego baš
radost.
od toga trenutka, kao da mi se sve razbistrilo. shvatila sam
da je Bog živ. još kako živ. i da je tu. da je ogromna
Njegova ljubav. u trenu mi se vratilo sve što sam još davno
učila na vjeronauku, stvari su sjedale na svoje mjesto.
počela sam redovno ići na sv. misu, ispovijed i pričest.
počela sam doslovno gutati vjersku literaturu.
milijun pitanja u mojoj glavi dobivalo je tako jasne
odgovore, stvari koje su mi godinama bile neshvatljive
sada su postale kristalno bistre.
rekla bih da sam tog dana, 11.02.2012., dobila dar vjere.
u jednom trenutku počela sam vjerovati, i više nitko i ništa
me nije moglo pokolebati.
ja sam se promijenila iznutra. rekla bih da sam se vratila
doslovno obnovljena, ozdravljena. nestao je osjećaj tuge,
osjećaj promašenosti života. nestale su beskonačne brige
. konačno sam se mogla odmoriti i naspavati. dobila sam
unutarnji mir. okolnosti se nisu promijenile, problemi su i
dalje ostali, ali ja se s njima sasvim drugačije nosim.
Bog mi je dao snagu za dalje. osjećala sam da je napravio
upravo ono što sam Ga zamolila - počeo je voditi me kroz
život, uzeo je uzde da se ja mogu malo odmoriti od svega.
beskrajno Mu hvala na tome
nakon tog događaja, poželjela sam obaviti jednu pravu,
iskrenu ispovijed, jer mi se činilo da nijedna ispovijed prije
toga nije bila takva.
napravila sam ispit savjesti, pripremala se, otišla i
ispovijedala se. osjetila sam neopisivo olakšanje, ali
istovremeno sam poželjela i napraviti životnu ispovijed. do
tada nisam ni znala da je to moguće obaviti. međutim,
nikako nisam mogla pronaći priliku.
na Cvjetnu nedjelju zaspala sam na jutarnju misu. bila sam
u gostima, u jednom selu kod Velike Gorice u kojem je misa
bila samo ta jutarnja u maloj kapelici. bilo mi je baš žao,
počela me je gristi savjest što sam si dozvolila da ju
propustim.
odlučila sam otići vlakom do Zagreba, volim otići u crkvu Sv.
Križa u Sigetu (idem tamo povremeno na posljednje
utorke), međutim, nisam imala dobru vezu kako bih mogla
doći doma na vrijeme i spremiti dijete u krevet. tražila sam
na internetu crkvu koja bi bila negdje u centru, i koja bi
imala misu u 17 sati, kako bih mogla uloviti večernji vlak. i
odlučila sam otići u baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj.
Zagreb poznajem poprilično dobro, snalazim se sasvim ok,
ali ne znam točne nazive ulica u centru. a nisam se sjetila
ranije pogledati kartu da vidim gdje bi ta crkva otprilike
mogla biti. odlučila sam malo prošetati od Glavnog
kolodvora prema trgu, i tamo pitati, jer sam nekako
zamislila da bi ta crkva bila bliže trgu. u međuvremenu sam
molila da, kada se već tako dogodilo da moram u Zg na
misu, da barem obavim jednu valjanu ispovijed.
međutim, vlak je kasnio, pa sam odlučila putem prema trgu
zaustaviti nekoga na ulici i pitati koja ulica je Palmotićeva.
nikoga nije bilo na ulicama, sve pusto. počela sam moliti
Duha Svetoga da mi pokaže put, da mi da neki znak.
ali neka mi da znak tako da ja povjerujem da je to znak,
jer ipak, ja sam znanstvenica, i teško mi je povjerovati u
čuda, iako sam ih već doživjela na svojoj koži.
prelazila sam semafor kod Zrinjevca, potpuno nesvjesna
da sam zapravo blizu svog odredišta, i da se polagano od
njega udaljavam. na semaforu je bilo crveno, pogledala
sam u desno, gdje je bilo zeleno, i kao da mi je to svjetlo
govorilo "hajde, skreni tu i nastavi u tom smjeru, ovom
ulicom desno".
odlučila sam poslušati taj unutarnji glas, i istovremeno se
smijala samoj sebi što slušam te glasove. zatim mi je
zabljesnuo prometni znak obaveznog skretanja u desno.
pomislila sam - ma ti nisi normalna, misliš da Bog tebi tu
šalje nekakve znakove, tko si ti Njemu da on tebe tako
usmjerava. skrenula sam pogled, i opet je zabljesnuo taj
znak na drugoj strani ceste, a u meni je unutarnji glas
govorio "tu sad opet skreni desno". došla sam do tog
raskrižja, skrenula desno, i pred sobom ugledala crkvu.
nasmijala sam se sama sebi, i tome što sam molila Boga da
me tu dovede, a skoro se dogodilo da Ga nisam poslušala.
ušla sam u crkvu sva van sebe, jer za mene je to bilo pravo
malo čudo, nesvjesna da ću uskoro opet doživjeti jedno
čudo.
ugledala sam na lijevoj strani red za ispovijed, od samo
nekoliko ljudi. i baš sam bila sretna što ću obaviti ispovijed.
red nije bio velik, mislila sam da bih mogla biti i gotova prije
pričesti.
međutim, red se jako sporo pomicao. misa je trajala dosta
dugo, čak je i završila, a ja sam još uvijek stajala u redu.
osvrnula sam se okolo i shvatila da postoje još dva reda, i
pomislila se premjestiti jer tamo ide puno brže. ali gospođa
iza mene je baš u tom trenutku šapnula "možda se radi o
nekom posebnom svećeniku kada se ovdje tako dugo
čeka". i odlučila sam ostati tu gdje jesam.
ušla sam u ispovjedaonicu, kleknula, i ispovijed je započela
sasvim "normalno" kao i svaka druga. kada sam izrekla
grijehe, svećenik me je pitao "je li to sve?". rekla sam da
se nadam da je, ali nisam sigurna jer sam na prošloj
ispovijedi tako zaboravila reći neke stvari. on je samo
rekao "sada ćemo mi sve iskopati".
prvo mi je rekao neke stvari koje su me zaprepastile.
nisam mu rekla koliko dugo sam u braku, on je znao točno
koliko, znao je da smo prije braka živjeli nevjenčano iako
mu to nisam rekla. još kada je rekao da imamo jedno
muško dijete, bila sam šoku, kako je to sve mogao znati?
nakon iznošenja tih činjenica, počelo je kopanje po mojoj
duši. i zbilja je iznio na površinu sve ono što je bilo
godinama duboko zakopano, pogodio je srž svega, moju
glavnu slabost, izvor iz kojeg proizlazi većina mojih grijeha.
dirnuo je moju najbolniju točku, koje do tada nisam bila ni
svjesna.
izašla sam duboko potresena, zdrmao je svaki najmanji
djelić mene, i usmjerio me u pravom smjeru. kao da je
netko u mrklom mraku odjednom upalio svjetlo. neopisivo
iskustvo, mjerljivo s pravim pravcatim čudom.
sva ta iskustva su me duboko promijenila.
više nisam mogla zamisliti dan bez molitve. ali tu su krenuli
problemi, pogotovo kod molitve krunice.
doživljavala sam razne kušnje. krunice su mi se raspadale
u rukama, nekad i po nekoliko puta na dan. čim bih počela
moliti, osjećala sam neku prisutnost u sobi. krenula bi
hladnoća, i trnci po tijelu, osjetila sam kao da me netko
gleda. čula sam razne zvukove, od laganih lupkanja do
nekakve ružne galame, i to me je sve poprilično zaplašilo.
skoro sam odustala od moljenja krunice.
ponekad bih mislila da možda umišljam, jer sam molila
uglavnom navečer. jednom sam tako odlučila moliti dok
smo bili u vlaku, u sred dana, i dogodilo mi se isto. bilo mi je
jako hladno, bacila sam svoju i suprugovu jaknu na sebe.
dok su on i dijete bili lagano obučeni i nije im bilo nimalo
hladno, ja sam drhtala, zubi su mi cvokotali. u mene se
uvukao nemir, strah.
srećom, nisam odustajala od molitve. počela sam moliti
svaki dan molitvu "U Ime Isusovo", i s vremenom, kušnje
su nestale.
sada, ponekad dok molim, također osjetim nečiju
prisutnost, osjetim trnce po tijelu, vidim svjetlucave iskrice
u zraku, ali nema onog osjećaja hladnoće, nema straha,
nemira, samo blaženi mir. prestala sam obraćati pažnju na
te pojave, i smetnji više nema.
nastavila sam ići na karizmatske duhovne obnove kad god
sam imala priliku. jednom sam tako u Sigetu na
posljednjem utorku stajala pored dečka koji je molio u
jezicima.
sjetila sam se kako sam se bojala toga, jer mi je djelovalo
nekako nepoznato i zastrašujuće, i nasmijala se samoj sebi
što sam tako razmišljala. pomislila sam kako bi bilo lijepo
da i ja imam taj dar. u tom trenutku, dok sam molila, vilica
mi se ukočila i počela nekako tresti, jezik mi je postao vruć i
nekako se saplitao dok sam molila. a molila sam s posebnim
žarom, brzinom kao nikada do tad, kao da sam htjela
izgovoriti što više molitvi.
molila sam za ljude za koje sam gotovo zaboravila da
postoje, i inače ih se nikada ne bih sjetila.
nisam znala što se događa, tek kasnije sam shvatila da
sam dobila taj prekrasni dar.
u početku je zvučalo smiješno, kao afrički jezik u onom
filmu "Bogovi su pali na tjeme", pomiješano s klingonskim.
zatim su krenuli slogovi "barararar...", a tek nakon
nekoliko tjedana prve riječi.
nedavno sam bila u Sloveniji, na duhovnoj obnovi oca
Jamesa Manjackala. rekao nam je da položimo ruku na
osobu s naše lijeve strane i molimo za nju. ja sam položila
ruku na rame jednog čovjeka, i počela moliti u jezicima.
odjednom sam osjetila kako mi kroz ruku prolazi kao neka
topla struja. pomislila sam da mi je to možda od vratne
kralježnice, inače imam problema s njom i trnu mi prsti na
rukama, međutim, nije to bio taj bolan osjećaj, nego neki
skroz ugodni, topli trnci. malo sam odmaknula ruku i
prestalo je. kada sam ju opet vratila na rame, opet sam to
osjetila.
još sada ne znam o čemu se radilo, ali volim vjerovati da je
to bilo djelovanje Duha Svetoga, koji je uslišao moju
molitvu za tog čovjeka, poslužio se sa mnom kao
sredstvom da djeluje na njega. ja nisam znala ni što molim,
ni što se događa, ali osjećaj je svejedno bio predivan.
nakon toga, u jednom trenutku molitva u jezicima prerasla
je pjevanje. pjevala sam kao nikad do tad, nekakvim
visokim tonovima, potpuno svjesna da ja sama nikada ne
bih mogla proizvesti te zvukove, tako lijepo oblikovane.
inače ne znam tako pjevati, ali često sam znala poželjeti da
mogu slaviti Boga nekom lijepom pjesmom. i On mi je to
omogućio.
bilo je tu još mnogo toga, ali to su već privatne stvari koje
ne mogu ovako javno napisati. Bog se odjednom upleo u
moj život i počeo slagati komadiće koje ja sama nisam
znala složiti. zapravo, nije se "odjednom" upleo.
upleten je On oduvijek, samo Mu ja nisam dozvoljavala da
mi pomogne.
kockice se polagano slažu, već sad se vidi da On čini sve
kako bih ja bila sretna. ponekad se dogodi da mi pofali
povjerenje u Njega, ponekad moje misli odu u nekom
krivom smjeru, ponekad podlegnem kušnjama koje su
postale sve manje očite, i sve suptilnije i podmuklije.
ali kasnije shvatim da On točno zna u kojoj mjeri treba
dozirati ono što mi daje, i točno zna trenutak kada nešto
trebam od Njega primiti.
za uzvrat ne očekuje ništa drugo nego da Mu se
prepustim.
kako je divan taj naš Bog, tko ne bi poželio pjevati Mu do
vijeka.''
EVO, TO JE SVE OD NJE.
MENI PREKRASNO.
BOŽE, HVALA TI NA TOJ SESTRI U VJERI I NA DUHU
SVETOM KOJEGA JOJ ŠALJEŠ U OBILJU.
NEKA JU TVOJ DUH SVETI I DALJE VODI, JAČA,
NADAHNJUJE I ISPUNJUJE DA TE MOŽE SVIMA
SVJEDOČITI.
I SMILUJ SE NJEZINOJ OBITELJI.
|
Sadržaj 
