Primio sam putem e-maila jedno prekrasno svjedočanstvo o obraćenju,

kratko, jasno, jezgrovito, i vjerujem da iza napisanih riječi ima još puno

onih koje nisu napisane a možda ni izgovorene.

No, svjedočanstva drugih su za nas, za naš rast u vjeri. Tako i ovo.

''POKUŠALA SAM U PISMENOJ FORMI UOBLIČITI DIO MOGA

OBRAĆENJA I RASTA U VJERI.

NISAM BAŠ SIGURNA DA SAM TO USPJEŠNO IZVELA.

UKOLIKO SMATRAŠ DA BI TO IKOME BILO OD NEKE KORISTI

MOŽEŠ OBJAVITI.

KAKO I ODAKLE ZAPOČETI SVOJU PRIČU O OBRAĆENJU? OD "ONOGA"

DANA?

OD ROĐENJA ,DJETINJSTVA ILI OD DANAS?

TAKVA I SLIČNA PITANJA BILA SU MI PREPREKA DA KRENEM I

SVJEDOČIM MILOST KOJU SAM DOBILA NA DAR.

NAPOKON SAM SHVATILA DA NIJE PRESUDNO OD KUDA KREĆEM VEĆ

ŠTO IMAM ZA REĆI.

ODRASLA SAM U OBITELJI U KOJOJ SE VJERA I BOG UOPĆE NISU

SPOMINJALI.

OTAC JE BIO NA RUKOVODEĆEM POLOŽAJU I VELIKI KOMUNISTA

KOJI SE I DANAS OGRAĐUJE OD BOGA, VJERE I CRKVE.

MAJKA NIKADA NIJE O TOME GOVORILA.

U DJETINJSTVU JE MOJ NAJVEĆI DOTICAJ S VJEROM BILO KRŠTENJE

MOJE MLAĐE SESTRE, KOJE JE ODRŽANO U DRUGOJ ŽUPI U

NAJVEĆOJ TAJNOSTI.

TAKO SAM I JA KRŠTENA.

VJERA JE BILA NEPOŽELJNA I NEVAŽNA  U NAŠOJ OBITELJI .

BRAK MOJIH RODITELJA, ZAISTA JE BIO BRAK BEZ BOGA. BILO JE TU

ALKOHOLA, VERBALNOG NASILJA,PRELJUBA,PSOVKI, STRAHA I JOŠ

MNOGIH STVARI KOJIMA NIJE MJESTO U BRAKU.

RODITELJI SU SE POKUŠAVALI RAZVESTI POČEVŠI TAMO NEGDJE OD

MOJE SEDME GODINE. SLUŽBENO SU TO UČINILI NEPOSREDNO

NAKON MOG OSAMNAESTOG ROĐENDANA. OTAC SE PONOVNO

OŽENIO ISTE GODINE KAD I JA.

MAJKA JE DUGI NIZ GODINA ŽIVJELA U VANBRAČNOJ ZAJEDNICI .

UDALA SE NEKOLIKO MJESECI PRIJE SMRTI.

OVO NAVODIM TEK TOLIKO DA SE STEKNE DOJAM O PRISUTNOSTI

BOGA U MOME ŽIVOTU I ŽIVOTIMA MOJIH BLIŽNJIH.

MOJ PRVI DOTICAJ S CRKVOM BIO JE PRIJE MOG VJENČANJA .

RODITELJI MOGA SUPRUGA PREDLOŽILI SU DA SE VJENČAMO U

CRKVI. MENI JE TO BILO APSURDNO I BEZ VEZE. NISAM NIŠTA ZNALA

O "SVOJOJ" VJERI,ČAK NI  MOLITVU 'OČE NAŠ'.

NISAM IMALA SAKRAMENTE OSIM KRŠTENJA, IAKO FORMALNO TO

NIJE BILA PREPREKA, MENI SE TO ČINILO SMIJEŠNIM. SUPRUGU JE

BILO SVEJEDNO.

MOJA OBITELJ JE SMATRALA DA SU TO GLUPOSTI I NA KRAJU SMO

SE VJENČALI CIVILNO.

NO, TRI GODINE KASNIJE POČINJE MI SE POJAVLJIVATI MISAO O

SKLAPANJU BRAKA  I PRED BOGOM.

ZAŠTO? TO SAMO DRAGI BOG ZNA.

ODLAZIM NA SATOVE VJERONAUKA I PRIMAM SAKRAMENTE.

SKLAPAM CRKVENI BRAK I ZAKLJUČUJEM DA MOJ ŽIVOT VIŠE NE

MOŽE BITI ISTI. NE MOGU IGNORIRATI ČINJENICU DA POSTOJI

NETKO ILI NEŠTO VEĆE OD MENE.

NAŽALOST SKORIM ROĐENJEM MOJE DJECE, POD PRITISKOM

UŽURBANE SVAKODNEVICE PRESTAJU MOJA RAZMIŠLJANJA O BOGU.

GODIŠNJE ODLAZIM "TURISTIČKI" U CRKVU TEK ZA BOŽIĆ I USKRS,

RADI DJECE.

I TAKO JE TO IZGLEDALO NAREDNIH DESET GODINA.

TADA SE MOJA MAJKA TEŠKO RAZBOLJELA. OSJEĆALA SAM SE

NEMOĆNO,TJESKOBNO, IZGUBLJENO.

U TOM OČAJU POČINJE MOJ HOD PREMA BOGU.

KRENULA SAM U"TRGOVINU" S NJIM, UOPĆE NESVJESNA DA TO

RADIM.

OBEĆALA SAM DOLAZITI NA NEDJELJNE MISE AKO JE OSTAVI ŽIVU.

KADA SE TOGA SJETIM NE MOGU 


VJEROVATI DA SAM UOPĆE MOGLA 

RAZMIŠLJATI NA TAJ NAČIN.

NE ZNAM BIH LI SE SMIJALA ILI PLAKALA
 
NAD TOLIKOM SVOJOM GLUPOŠĆU.

NO,TADA TO NISAM MOGLA SPOZNATI.

DVIJE GODINE SAM REDOVNO,SVAKE 

NEDJELJE BILA NA MISI ,IAKO MOJE 

MISLI ČESTO NISU BILE SAMNOM.

SVAKE VEČERI PRIJE SPAVANJA SAM SE 

POMOLILA I TO JE BILO TO.

KAD JE MAMA UMRLA, OSJEĆALA SAM SE

 POTPUNO IZDANOM OD NJEGA. 

PRESTALA SAM ODLAZITI U CRKVU.

JEDINO ŠTO JE OSTALO BILA JE MOJA

 IMPROVIZIRANA VEČERNJA MOLITVA. 

NISAM MOLILA ZATO ŠTO SAM VJEROVALA

 DA ĆE MI BITI USLIŠANA. 



TO JE VIŠE BILO KAO NASTAVAK RITUALA
 

KOJEG SAM DVIJE GODINE REDOVITO 


PROVODILA… MOŽDA STRAH OD KAZNE… 

TA MOJA ODVOJENOST OD BOGA TRAJALA

 JE NEKOLIKO GODINA. 

TADA MI SE POČELO DOGAĐATI DA 

OSJETIM TIJEKOM ODLASKA U TRGOVINU,

 ILI  U ŠETNJI, IZNENADNI PORIV ZA

 ODLAZAK NA MISU. 



I MISA JE BILA BAŠ U TO VRIJEME,


TAMAN DA DOĐEM DO CRKVE.

I ODEM.

I NIŠTA SPEKTAKULARNO SE NE DOGAĐA. 

PONEKAD IZAĐEM SMIRENA, PONEKAD 

NEMIRNIJA NEGO ŠTO SAM UŠLA. 



I NIKAKO DA SEBI OBJASNIM ODAKLE 

UOPĆE TA POTREBA.

TO JE TRAJALO OKO GODINU DANA.

A ONDA JEDNOG PONEDJELJKA POČINJE

 ISTINSKA PROMJENA  U MOJEM ŽIVOTU.
 

TO JE "ONAJ" DAN. DAN MOJEG 

PONOVNOG ROĐENJA. 

DAN KAD JE KRENULO MOJE OBRAĆENJE.

OTIŠLA SAM NA MISU, SJELA U ZADNJE 

REDOVE. BILA SAM POTPUNO MIRNA. 

SJEDILA SAM I UPIJALA SVAKU RIJEČ 

MISE.

IMALA SAM OSJEĆAJ DA JE SVAKA RIJEČ,

 SVAKE REČENICE, DOLAZILA DO MOJEG 

SRCA I PROLAZILA MOJIM BIĆEM. 

NISAM ČULA NIKAKAV GLAS,NI PRIMILA 

PORUKE,NI VIDJELA NIKAKVE NEOBIČNE 

STVARI,ALI DOŽIVLJAJ JE BIO 

NEPONOVLJIV. OSJEĆALA SAM SE  

NEOPISIVO MIRNOM, SPOKOJNOM,NIZ 

LICE SU MI TEKLE SUZE RADOSNICE,

A KROZ GLAVU CIJELO VRIJEME 

PROLAZILE SU MI MISLI:"DOŠLA SAM 

DOMA. JA SAM DOMA. TU PRIPADAM." 

RADOST I LJUBAV BILE SU U SVAKOM 

ATOMU  ZRAKA OKO MENE. 

MOJ RIJEČNIK JE PRESIROMAŠAN DA SE 

OPIŠE MOJE STANJE. 

POSLIJE TOGA, NISAM MOGLA 

ZANEMARITI TO ŠTO MI SE DOGODILO. 

NISAM ZNALA DA LI DA SE RADUJEM,JER

 POZIV JE ZNAČIO NUŽNO I PROMJENE.

NISAM BILA SIGURNA DA LI IH ŽELIM. 

SVAKA PROMJENA JE BOLNA, PA I ONA 

NABOLJE,KOLIKO GOD TO SULUDO ZVUČI.

KRENULI SU MOJI STRAHOVI,MOJI 

OTPORI,MOJE NEDOUMICE...

ŽUDJELA SAM ZA MIROM,A NAJČEŠĆE 

BILA NEMIRNA…

STRAŠNO SAM SE BOJALA DA ĆU 

IZGUBITI NADZOR NAD SVOJIM ŽIVOTOM

 AKO GA PREDAM NJEMU, GOSPODINU,

 U RUKE (KAO DA IONAKO NIJE SVE U 

NJEGOVIM RUKAMA. 

BILA PUNA NEDOUMICA I PITANJA. 

NISAM MOGLA O TOME RAZGOVARATI S 

NIKIM OD MOJIH BLIŽNJIH. ONI SU TO 

DOŽIVLJAVALI KAO MOJ HIR KOJI ĆE 

UBRZO NESTATI.

ČULA SAM ZA OBRAĆENJE BRATA U VJERI, 

KOJEG POZNAJEM DUGI NIZ GODINA. 


KOD NJEGA JE TO BILO ŽEŠĆE NEGO KOD

 MENE I POČELO JE PUNO PRIJE. 

ODLUČILA SAM S NJIM PORAZGOVARATI

 O TOME JER SAM IMALA HRPU PITANJA. 

OD ONIH ČISTO TEHNIČKIH KAO NPR. 

KAKO SE MOLI KRUNICA,PA DO SVIH 

DILEMA I SPOZNAJA KOJE SU MI SE 

SVAKO MALO OTKRIVALE. I TI RAZGOVORI

 SU MI POMAGALI.

BILA SAM POPUT SLJEPCA KOJI JE 

PROGLEDAO I NE ZNA PREPOZNATI 

MNOGE STVARI JER IH JOŠ NIKAD NIJE 

VIDIO.

PRVI VELIKI KORAK KOJI SAM MORALA 

NAPRAVITI BIO JE ODLAZAK NA 

NEDJELJNE MISE. 

O , KAKVE SU TO BILE UNUTARNJE

 BORBE... 

NAIME, OTKAKO JE MAMA UMRLA, TAJ


 DAN, NEDJELJA, JE IMAO POSEBNU

SIMBOLIKU ZA MENE.

NEDJELJNIM MISAMA NISAM MOGLA 

IZMOLITI NJEZIN ŽIVOT. ALI NE SAMO TO,

 NEGO ONA I UMIRE BAŠ U NEDJELJU.

TADA SAM TAKO RAZMIŠLJALA I OSJEĆALA.

MNOGO SAM SE MOLILA BOGU DA MI DA 

SNAGE DA MOGU NEDJELJOM OTIĆI I 

PRISUSTVOVATI MISI. 

I UZ BOŽJU POMOĆ SAM USPJELA.

SLIJEDEĆI KORAK BILA JE SVETA 

ISPOVIJED, JER SAM SE U ŽIVOTU 

ISPOVIJEDILA NEKOLIKO PUTA, 

VIŠE ONAKO TEHNIČKI, NE POTPUNO 

ISKRENO.

MJESECIMA NISAM MOGLA NAPRAVITI TAJ

 KORAK. PRETPOSTAVLJAM DA JE TO 

SIMBOLIČKI PREDSTAVLJALO MOJU

 KAPITULACIJU I KONAČNU ODLUKU ZA 

PUŠTANJE BOGA U MOJ ŽIVOT  NA VELIKA

 VRATA.

JEDNOSTAVNO NISAM OSJEĆALA POTREBU

 ZA ISPOVIJEDI, NISAM OSJEĆALA 

GRIJEHE I NJIHOVU TEŽINU, A POSEBNO

 NISAM OSJEĆALA NIKAKVO KAJANJE, 

TOLIKO ME ZLI ODVLAČIO OD ISPOVIJEDI.

I KADA SAM KONAČNO SMOGLA SNAGE 

ZA TO, IAKO SAM MISLILA DA SAM SE 

DOBRO PRIPREMILA ZA ISPOVIJED, 

CIJELA MOJA PRIPREMA RASPALA SE U 

TRENUTKU KAD SAM UŠLA U 

ISPOVIJEDAONICU.

PLAKALA SAM I PRIČALA ISTOVREMENO... 

NO,DRAGI SVEĆENIK MEUSMJERAVAO I 

SMIRIVAO. GOSPODIN JE TOČNO ZNAO 

KOGA DA MI POŠALJE.

TADA SAM PONOVNO DOŽIVJELA BOŽJE 

MILOSRĐE.

BOŽE MOJ, HVALA TI NA TOME! 

POČELA SAM ODLAZITI NA MISE TRI DO

 ČETIRI PUTA TJEDNO, "GUTATI" 

DUHOVNU LITERATURU,PROUČAVATI

 BIBLIJU…

I DOBILA OGROMNU POTREBU SVIMA 

OBZNANITI DA JE ON TU.

ALI, ONDA SU SE POČELE JAVLJATI 


NEDOUMICE. 

ŠTO AKO TO I NIJE SVE BAŠ TAKO?

KAD SAM SI TO PRVI PUTA DOPUSTILA

 POMISLITI, JAKO SAM SE UZNEMIRILA. 

TADA SU SE EMOCIJE OPASNO

 USKOMEŠALE, OD SRAMA  DO STRAHA,

KAZNE.

BILO MI JE TRUNKU LAKŠE KAD SAM 

ČULA I PROČITALA DA SE NA PUTU 

DUHOVNOG RASTA DOGAĐAJU I TAKVE 

STVARI, IAKO IH NE  ŽELIMO.

ONDA SE DRAGI BOG PONOVNO JAVIO.

DAROVAO MI JE MILOST OPROSTA PREMA

 ONIMA KOJI SU ME U ŽIVOTU NAJVIŠE

 IZRANJAVALI.

ZA TU MILOST MU ZAHVALJUJEM

 SVAKODNEVNO I ZAHVALJIVAT ĆU MU

 DO KRAJA SVOJEGA ŽIVOTA.

KAD BOLJE PROMISLIM, DAN BI MOGAO

 BITI PREKRATAK, KAD BIH MU SVAKI

 DAN ŽELJELA ZAHVALITI ZA SVE ŠTO JE 

UČINIO U MOJEM ŽIVOTU. I ONO DOBRO

 I ONO LOŠE. 

PRI TOME NIKAKO NE MISLIM DA NAM

 BOG RADI, ILI ŽELI, LOŠE STVARI VEĆ

 DA DOPUŠTA DA NAM SE DOGODE, JER

 I DOBRO I LOŠE ČINE OD NAS LJUDE 

KAKVI SMO DANAS.

ZAVRŠIT ĆU, OVO MOJE SAŽETO 

SVJEDOČANSTVO RIJEČIMA, SVETOG 

AUGUSTINA U KOJIMA SE NA NEKI NAČIN

 PRONALAZIM:

"KASNO SAM TE UZLJUBIO,

LJEPOTO TAKO STARA I 



TAKO NOVA,

KASNO SAM TE UZLJUBIO! 

A ETO, TI SI BIO U MENI, 


A JA IZVAN SEBE.

ONDJE SAM TE TRAŽIO, 


NASRČUĆI NA TA LIJEPA 


BIĆA KOJA SI STVORIO, 


JA RUGOBA. 

TI SI BIO SA MNOM, 


A JA NISAM BIO S TOBOM.

MENE SU DALEKO OD TEBE


 DRŽALE ONE STVARI KOJE


 NE BI POSTOJALE KAD NE


BI BILE U TEBI.

ZVAO SI ME I VIKAO, 

PROBIO SI MOJU GLUHOĆU, 

ZABLJESNUO SI I 


RASTJERAO MOJU SLJEPOĆU,

PROSUO SI MIOMIRIS, 


A JA SAM GA UPIO


 PA UZDIŠEM ZA TOBOM,

OKUSIO SAM PA GLADUJEM


 I ŽEĐAM, 

DOTAKAO SI ME, I JA GORIM


 ZA MIROM TVOJIM"

HVALA I SLAVA DRAGOME BOGU!