Početna Sadržaj Moj dnevnik ČINITI ONO ŠTO MOGU
ČINITI ONO ŠTO MOGU PDF Ispis

 

Subota, 12.03.2011.g.


Razgovaram danas s jednim prijateljem, i dobrim vjernikom, o nošenju naših životnih križeva. Da zapravo svaki naš i najmanji grijeh predstavlja naš mali križ. Kojega mi moramo nositi da to ne bi trebao Gospodin. I odlazak na posao, kada ti se baš i ne ide radi lošeg posla, loše radne okoline ili lošeg šefa ili male plaće. I kada to prihvatiš kao nešto što je tvoja obveza i odgovornost, JER TI JE GOSPODIN TO DAO, da zaradiš nešto novaca za sebe i obitelj, KADA SVE TE NELAGODE I NEPRIJATNOSTI PREDAŠ GOSPODINU, JER NE MOŽEŠ SAM TO SVE NOSITI, ON ĆE TI DRAGE VOLJE POMOĆI JER ĆE VIDJETI DA SI TI SVOJE UČINIO. Ako možeš sam, s radošću i predanošću, još ćeš više razveseliti Gospodina, JER TAKO ZA NJEGA SVJEDOČIŠ I SVI ĆE OKO TEBE ZNATI DA SI TI GOSPODINOV.

I TAKO TI NOSIŠ SVOJ KRIŽ POSLA KOJEGA MOŽDA NE VOLIŠ, DOK NE NAĐEŠ DRUGI. I TAKO SVJEDOČIŠ ZA GOSPODINA. I POMAŽEŠ MU NOSITI NAŠE KRIŽEVE.


Zaključili smo da je, u svakom slučaju, naša obveza DA UČINIMO ONO ŠTO MI MOŽEMO. GOSPODIN OD NAS OČEKUJE DA UČINIMO SAMO ONO ŠTO MI MOŽEMO. OSTALO ĆE ON.

Ako imamo posao, moramo na njemu odraditi što se od nas očekuje i što mi možemo. Ako to učinimo a imat ćemo neke probleme, GOSPODIN ĆE IH UZETI NA SEBE. TU NAM ONDA JOŠ TREBA I VJERA U GOSPODINA. NE TREBAMO SE BOJATI DA ĆE SE LOŠE ZAVRŠITI. NEĆE NAS GOSPODIN OSTAVITI NI U KOJEM SLUČAJU AKO ČINIMO ONO ŠTO MOŽEMO I ONO ŠTO JE PO NJEGOVOJ VOLJI. ISTINITO, POŠTENO, KOREKTNO I PREMA NAŠEM ZNANJU I MOĆI.


ISTO JE I U ŠKOLI, I KAD KUĆE I DRUŠTVENIM AKTIVNOSTIMA. ČINIMO ONO ŠTO MOŽEMO I ŠTO JE GOSPODINU DRAGO. I SIGURNO ĆETE PREPOZNATI DA JE TO GOSPODINU DRAGO JER ĆE VAM DATI DA SE DOBRO OSJEĆATE.


No, kaže moj prijatelj, mi ljudi se najčešće ponašamo sa vjerom i Gospodinom KAO DA SMO U TRGOVINI. Nismo baš neki vjernici do tog časa dok nas u životu ne snađe KUŠNJA ILI KRIŽ. TO JE JEDNO BLIZU DRUGOGA PA ČAK PONEKAD PREDSTAVLJA ISTO. OVISNO KAKO MI REAGIRAMO.

I onda, kada dođe kušnja, EVO PANIKE. Odmah se trči u crkvu, kod svećenika, kod karizmatika sa molitvom i prošnjom da riješe nastali problem. Očekujemo da će naših nekoliko molitvi, ispovijedi, pohođenih misa, odlazaka k Liniću, Paviću, Sudcu ili nekom drugom RIJEŠITI NAŠ PROBLEM. ONAKO KAKO SE MI MOLIMO DA NAM SE RIJEŠI. OČEKUJEMO KAO U DUĆANU. TREBAM ONU STVAR S POLICE, DAM POTREBAN NOVAC I OČEKUJEM DA BEZ IKAKVIH UVJETA DOBIJEMO ONO ŠTO ŽELIM, TU STVAR.


No, u vjeri i kod Gospodina nije tako. Niti nas on kuša zato što je njemu volja niti on želi da mi patimo a niti nam on rješava probleme onako kako mi ljudi ovdje na zemlji, svojim ljudskim poimanjem, to mislimo da bi nam trebao.


JA SAM MOLIO GOSPODINA DA SPASI MOJ ŽIVOT A ON JE PUSTIO DA ZAVRŠIM U ZATVORU. JA BAŠ TO TAKO NISAM OČEKIVAO ALI SADA, NAKON ŠTO SAM SVE SPOZNAO, UVIĐAM DA JE TO BIO JEDINI NAČIN DA SPASIM SEBE I SVOJU DUŠU. A POSLIJE TOGA DA POMOGNEM I SVIMA OKO SEBE DA MOŽDA UČINE ISTO. KAKO JE NJIMA ZAPISANO I KNJIZI ŽIVOTA.


Jedna meni draga osoba, za koju molim svaki dan, živi u puno grijeha koji joj uništavaju tijelo a onda i dušu. I jedina molitva koju bi ja za tu osobu mogao moliti da se spasi je ta da radi nekog zdravstvenog problema završi u bolnici. Jer bi onda, u bolnici, bila prisiljena neke svoje životne navike promijeniti, možda bi spoznala i Gospodina, PA BI SE TAKO SPASILA. No, ja to jednostavno ne mogu moliti nego MOLIM GOSPODINA ZA NJEZINO OBRAĆENJE, UČVRŠĆIVANJE VJERE I NUTARNJE ISCJELJENJE. OSTALO NEKA ČINI GOSPODIN.


Mogao bi pisati o još mnogim slučajevima gdje je Gospodin spasio neke grješnike i obratio ih ali na način na koji oni nisu ni sanjali. ZATO I JE ONA UZREČICA DA SU ČUDNI PUTI GOSPODNJI. BOGU HVALA NA NJIMA.

A sve je to povezano sa mojim nekim osjećajem kako i mi katolici ponekad izgledamo kao neka sekta ili grupa interesno povezanih ljudi. Kao da smo navijači nekog sportskog kluba ili simpatizeri nekog pjevača ili muzičke grupe ili sl. Taj osjećaj me drži kada idem u crkvu na misu ili kada idem iz crkve. Dođe se, nastane gužva na parkiralištu, uđe se u crkvu, ako treba malo se i pogurne, pa se onda gleda da se zauzme neko bolje mjesto, čak već neki i svojatamo svoja stalna mjesta gdje sjedimo,pa se gleda okolo po crkvi da se malo ''premjeri'' one koji su došli na misu, na misi izvršimo sve što trebamo, molitve, pjesma, ustajanje i klečanje, pričest. Poslije blagoslova ponovno gužva, brzo izlazimo van, možda se razmjeni kakva riječ s nekim, sjeda se u auto ili pješice, i odlazimo skoro i zaboravljajući što je bilo na misi.

IMA I DRUGAČIJIH PONAŠANJA, ALI, KOLIKO SAM TO JA DO SADA PRIMIJETIO, ONI SU U MANJINI.


I TO SVE ŠTO SAM NAVEO, BILO BI U REDU I VESELILO BI ME, DA NISAM VIDIO LICA TIH LJUDI KOJI SU IZAŠLI IZ CRKVE.


NA MNOGIMA OD NIH NE VIDIM NI RADOST NI OPUŠTENOST NI ZANESENOST S TIM ŠTO SU BILI NA SASTANKU S GOSPODINOM. ONI SU BILI NA SASTANKU ALI GOSPODINA NISU SRELI. ON JE BIO PORED NJIH A ONI GA NISU VIDJELI. A KAKO GA NISU VIDJELI NAĆE NI ZA NJEGA SVJEDOČITI DRUGIMA. ŠTO I KAKO JE BILO S GOSPODINOM.


I ONDA MI JE JASNO, I JAKO SAM ŽALOSTAN, ŠTO NAS DRUGI, NEVJERNICI I SLABO VJERNI, UOPĆE NE RAZUMIJU, ISMIJAVAJU NAS, POGRĐUJU I NAS A POGOTOVO GOSPODINA. RADI TOGA JER SE NA NAM UOPĆE NE VIDI DA SMO BILI NA SASTANKU S GOSPODINOM.


ZAŠTO? ZAŠTO JE TAKO? ZAŠTO SU NAM LICA TUŽNA, ZAŠTO ĆEMO OPET OGOVARATI DRUGE, ZAŠTO ĆEMO OPET BITI NEUMJERENI U JELU I PIĆU, ZAŠTO ĆEMO OPET PSOVATI, ZAŠTO ĆEMO BITI LIJENI I BLUDNI, ZAŠTO OHOLI I LICEMJERNI? ZAŠTO!?


ZATO JER NISMO GOSPODINU PREDALI SVOJ ŽIVOT I NE POŠTUJEMO NJEGOVE ZAPOVIJEDI, NE DRŽIMO SE NJEGOVE RIJEČI. NE VJERUJEMO MU DA NAS LJUBI I DA ĆE NAM SVE UČINITI KADA MI UČINIMO ONO ŠTO MI MOŽEMO. ŽELIMO SAMO DA NAM BUDE DOBRO PO NAŠEM LJUDSKOM POIMANJU. DA IMAMO PUNO NOVACA, DA NIŠTA ILI ČIM MANJE RADIMO, DA IMAMO VAŽAN STAUS U DRUŠTVU ILI SVOJOJ OKOLINI, DA SMO POTPUNO ZDRAVI I DA ŽIVIMO STOTINE GODINA, DA NAS SVI VOLE JER SMO MI NAJBOLJI I NAJPAMETNIJI, ITD.


E TO MI TRAŽIMO OD GOSPODINA. I DA TO DOBIJEMO UZ ČIM MANJE MOLITVE I HODANJA U CRKVU. A KADA TO NE DOBIJEMO ONDA SMO TMURNI, ŽALOSNI, SRDITI NA SVE OKO SEBE. JER IMAMO NEKE PROBLEME U ŽIVOTU A GOSPODIN NAM IH NEĆE RIJEŠITI. I NIKAD ILI VRLO RIJETKO ĆEMO PRIZNATI DA SMO ZA NJIH PRETEŽNO SAMI KRIVI. DA SU VEĆINOM PLOD NAŠEG GRJEŠNOG ŽIVOTA, ŽIVOTA BEZ GOSPODINA ILI SA GOSPODINOM PO NAŠOJ MJERI.


AJDE, PROMISLIMO O SVEMU TOME. KORIZMA JE IDEALNO VRIJEME ZA TO.


I JA TO POKUŠAVAM. I PONEKAD ME GOSPODIN NAGRADI ZA TO. DADNE MI DA SPOZNAM NEKE STVARI O NJEMU, O VJERI, O MOJIM GRIJESIMA, O ONOME ŠTO BIH MOGAO UČINITI DA MU POMOGNEM NOSITI KRIŽ.


O, KAKO JE PREKRASNO KADA MI GOSPODIN DADNE SPOZNATI TE TAKO JEDNOSTAVNE STVARI. A JA TREBAM SAMO ČINITI ONO ŠTO MOGU. ČINI I TI. NEKA TI TO BUDE JEDNA OD ODLUKA U KORIZMI ILI OPĆENITO U ŽIVOTU. ''ČINITI ONO ŠTO MOGU''.


TAKO JEDNOSTAVNO, A TAKO TEŠKO. TAKO MALO, A TAKO DRAGO GOSPODINU.


GOSPODINE, POŠALJI MI SVOJEG SVETOG DUHA, DA ME JAČA, DA ČINIM ONO ŠTO MOGU U SVOJEM SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, PROSLAVLJAJUĆI TAKO TVOJE IME GOSPODINE.


BLAGOSLOVLJEN TI BOŽE U VIJEKE.